Пратиоци

уторак, 11. октобар 2011.

Najaći konceptualni albumi 90s rapa vol. 1


Prethodnih nekoliko dana blog je potpuno eksplodirao od popularnosti, javljali su se, naime, članovi Beogradske Filharmonije tražeći mi da sastavim, ako sam pametan, listu najboljih koncept-albuma repa svih vremena.

Konceptualni album je, inače, zaostavština rock kulture i muzike. To su albumi koji se celim svojim tokom bave jednom, manje ili više, jasnom idejom, dakle konceptom. Šezdesete godine su, naravno, porodile i ovu ideju i od tada se, manje-više, umetnička uspešnost jednog albuma gleda i kroz to koliko je autor uspeo da ostane "na tačci"; dakle da priča jednu priču raznim pričama i skicama tokom tih 50-ak minuta, koliko traje prosečan album.

Rep muzika, svakako, nije zaostala u svom doprinosu ideji "konceptualnog albuma". Ja sam izabrao neke svoje favorite, moguće je da ću izostaviti nešto, a moguće i da ću napraviti jako definitivnu listu.
U svakom slučaju, još jedno remek-delo je u procesu, baki.





Public Enemy: Fear Of The Black Planet (1990)



Mislim da ne grešim u tome što ovaj album stavljam na NO.1 konceptualni album repa svih vremena. Mislim da je Cuban Linx blizu, ali je ovo ipak 1990. i dolazi u jednom bitno drugačijem periodu od 1995., samim tim kulturološki ima veći značaj. Ovo je prvi album koji je vizuelo-marketinšku stranu promocije stavio u vrlo bitan plan: dizajn omota, logotipe, video promocije, spotove itd.
  
“Strah od Crne Planete: Konta-napad na svetsku dominaciju” izlazi u momentu kada je “drugi talas” političke borbe crnaca u Americi bio na vrhuncu. Ako bi prvi talas bio smešten u period od 1964. do 1971. (grubo), “drugi talas” je itekako imao veze sa pojavom rep muzike. Ne u smislu “rep je stvorio taj pokret” ili “taj pokret je stvorio rep”, odnos je ipak malo složeniji. Složen utoliko što se taj politički pokret (koji se, pre svega, odnosio na aktivnosti crnih intelektualaca i studenata po koledžima) poklopio sa onim periodom hip-hop kulture kada ona počinje da biva zanimljiva korporacijama koje su od nje napravile multimilionski, svetski dostupan proizvod. To je dakle period oko 1986. ili 1987. godine. 
To je period kada su ogromne pare počele da ulaze u hip-hop i kada su doslovno sve veće izdavačke kuće se trudile da imaju svoje “ljude na terenu” koji će im doneti najekskluzivnijeg mladog talenta sa ulice.

Stoga, ne treba da čudi to što većina ljudi neku ideju o “pravom hip-hopu” povezuje dobrim delom sa tim da li taj neki “hip hop” ima ili nema određenu političku konotaciju, da li se tu priča o nekoj revoluciji, o nekoj pobuni, o nekim potlačenim ljudima i otporu nekom diktatu. Prosto, u isto vreme kada se hip-hop predstavljao Evropi i ostatku sveta, on se predstavljao militantnim spotovima koji su bili protiv policije, protiv rasizma, protiv belačke birokratije, protiv vlasti načelno. Ako na to dodamo da je hip-hop tada generalno bio nova kultura (govora, oblačenja, estetike, ponašanja) – shvatićemo da nije bilo lako otrgnuti se utisku da je najvažnija ideja koju ova kultura pronosi jeste – ideja nekakve pobune, neslaganja itd. 
Kasnije, kada je taj politički naboj oko 1993. našao svoj kraj, mnogi koji su hip-hop cenili isključivo po osnovu parametra “pobune” su se razočarali radi onoga što su našli u srži kulture – raspojasane, nasilne, drske, mahom nezainteresovane crnce, haslere, koji žive od dana do dana.

No, vratimo se ovom albumu koji je ideal politički angažovanog rep albuma.

Nekako je sve išlo na vodenicu Public Enemy-a u tom trenutku: politička ofanziva, zatim uspon Spike Lee-a (koji je režirao možda najinspirativniji rep spot za potrebe ovog albuma) kao režisera, prisustvo Ice Cube-a kao džokera na albumu, Chuck D-evo potpuno ostvarenje kao tekstopisca, Flavor Flav-ova inspiracija i Bomb Squad koji je tada sigurnio bio najelitniji bitmejkerski sastav rep muzike, pored Marley Marla.
Od početka do kraja, ovaj album je posvećen aktuelnostima crnačkih preokupacija u periodu 1986-1992: rasizam u svim svojim pojavnim oblicima, nezaposlenost, krek epidemija, odnosi između crnog muškarca i žene, cenzurisanje rep muzike i crnih autora uopšte, ponovno promišljanje crnog nacionalizma i čitav splet dilema iz ’60-ih itd. I čitav taj paket, PE kolektiv odrađuje maestralno. A konkretno, sam period oko izdavanja albuma je bio prepun maltretiranja crnaca po Njujorku i okolini, prebijanjima do smrti od strane policije, čak i sukobima sa tamošnjim italijanskim i irskim ekipama (naravno onim koji su se smatrali dužnim da “brane svoje belo poreklo”).

Takođe, čini se da ovde umetnost „skita“ (malih nemuzičkih celina koje povezuju album) počinje da dobija jako bitno mesto, iako su i albumi kao „3 Feet High And Rising“ i „Edutainment“ polagali dosta na skitove. Skitovi su, čini se, pomalo zaboravljena umetnost hip-hopa i tokom devedesetih imati uspešan album je često značilo imati kvalitetne i autentične skitove. Kada je reč o skitovima na ovom albumu, iskreno je teško setiti se jačeg od ovog, koji je sastavljen od delova uključenja u emisiju Alana Colmesa, političkog radio novinara.

Mogao bih da pišem dosta o ovom albumu (ili o svakom sa liste), ali mi je prvenstvena namera bila da ukažem na određene okolnosti pod kojima su nastali ovi albumi i da bacim svetlo na neke od ideja. FOTBP svakako nije album koji zaslužuje da se kasapi pesmu po pesmu i bit po bit, jer je praktično kontinualna putanja po početku poslednje decenije XX veka, zvučno i izvođački.

Nema sumnje da je ovaj album koherentnija i složenija celina od It Takes A Nation Of Millions..., ali prosto, beli liberalni rock novinari su imali dve godine da od tog albuma prave novu Bibliju pop muzike, pa je to ostalo do dan danas. Takođe, ako pričamo o toj nakaradnoj kategoriji “političkog repa“, ovaj album ostaje skoro usamljeno-remek delo ovog žanra, uz još nekoliko dodataka iz ovog doba. PE, u svom najboljem periodu, imali su sjajno balansiran odnos zabave i „poruke“, najbolje bitove tada kucane, najboljeg hajpmena ikada, sjajan vizuelni imidž i pre svega – imali su ljude iza sebe, imali su ulicu, slušali su se i u kraju, jednako kao na nivou zemlje i u celog sveta. Nije da tu nije bilo nekih internih logičkih grešaka (recimo te da se crnci pozivaju da se registruju da bi glasali, slična zabluda kao i iz 1963.), ali je stvar rađena sa stilom i rađena je jer niko drugi u crnoj zajednici, u napetom periodu, nije imao muda da iskorači i pokuša da artikuliše to što se dešavalo.

Danas, tužne figure kao Immortal Technique ili Vinnie Paz mogu samo da sanjaju o nivou dubine koje su rime PE-a uspele da prokrče na američkim ulicama. Zašto, zato što prosto nikad neće istinski razumeti šta znači “Make you all jump along to the education”. Eto zato.




N.W.A. – Efil4Zaggin' (1991)



E sad, sa druge strane kontinenta i rep izraza, imamo ekipu iz južnog Los Anđelesa koja nije bila iz fazona da drži nekome lekcije o tome da treba politički da se organizuje ili o tome kako da tretira svoju lepšu polovinu.
Na svom prvom albumu Straight Outta Compton, NWA su važnost porekla iz nekog kraja podigli na novi nivo, na nivo čak viši od onog “Bronx-Bridge“ rata između KRS-Onea i MC Shana. Compton i South Central Los Angeles uz NWA dolaze na mapu hip-hopa, time i na mapu sveta kao surov i beskompromisan kraj u kome jedini vid društvene organizacije jeste gangstersko, krajevsko, najlokalnije organizovanje i to ne iz nekih velikih i plemenitih pobuda kakva je, naprimer, rasno oslobođenje- već iz najličnijih pobuda samoodržanja i preživljavanja.

Ova dva koncepta; koncept artikulisanog, širokog političkog bunta i lokalno-krajevski koncept „prijatelju lako ćemo“ su se žestoko klali početkom devedesetih i taj razdor je bio više nego očigledan i u hip-hop muzici. Ice Cube je ( barem na spoljnjem, ideološkom nivou) NWA napustio, između ostalog, zbog toga što je tražio artikulisaniju političku priču. Za kratko vreme, pronašao ju je uz Bomb Squad i učlanjenje u Naciju Islama. Ipak, MC Ren, Dre i Eazy E nisu imali nikakvu „preskondiciju događaja“ i želeli su da ostanu samo ono za šta su se izdavali – „krupne crnčuge sa krupnim kurčevima koje su uvek u kombinaciji".

U principu, E4Z je pogled na iste teme koje PE dotiče na FOTBP, razmak između 2 albuma je bio godinu dana. Oba albuma su imala izvrsne skitove i oba albuma su doktorirala tu umetnost ranih devedesetih sa brdima semplova: filmova, radijo stanica, TV-a koji su vam stvarali utisak da zaista slušate neki nad-medij, neku fragmentiranu stvarnost koju je neko probrao za vas, sabijenom, spakovanom, isporučenom direktno u centar.

Sa ove distance gledano, Efil4Zaggin ostaje daleko dosledniji pokušaj tumačenja svih lavirinata modernog američkog društva i analiziranja puteva koje mladi crni muškarac može prokrčiti tuda. NWA nikad nisu imali zablude o nekom revolucionarnom pokretu crnaca koji će transformisati američko društvo, niti su želeli da znaju ko je „ukrao soul“ (iako su želeli nešto drugo, slično), nije ih se ticalo što su crne žene sa belim likovima, niti ih se ticalo koji bi bio pravi tretman crne žene i kako se postaviti pravilno tokom odgoja dece. Već u drugoj numeri, Niggaz 4 Life, ceo proglas i koncept biva jasan – „gettin paid like a mothafucka“. I uz to, ostati „Crn“. A to je sa NWA bilo dosta teško, jer dok su PE svi svojatali i grlili, crni intelektualci i beli studenti, NWA su često osporavani i u svojim geto zajednicama. Tako je bilo jer su dirali po najbolnijim tačkama stereotipija koje su se ispredale o crncima u Americi. Odjednom, 3 lika odlučuju da zajašu te stereotipije, da ih pojačaju 100x i da ih takve, prelude i neobrađene prodaju belcima - pritom jebajući kevu svima i svakom.

Kako je već to jedan DJ dobro napomenuo ovde - „pojavom grupe N.W.A. i njihovim radikalnim zaoštravanjem izraza gangsta rapa, popularnost Public Enemyja opada kod mlađih naraštaja. Umesto uvida, saveta i pridika Public Enemyja, N.W.A. i njihovo suvo ispostavljanje direktnih rima o oslobođenju u vidu raznih telesnih uživanja (do koga se dolazi i koje se čuva vatrenim oružjem) su mladim Afroamerikancima (a posebno stanovnicima getoa) delovali moćnije, konkretnije i prihvatljivije. Neposrednost i sirovo, neuvijeno ispostavljanje rasnih, klasnih odnosa kao i odnosa među polovima, učinile su poetiku N.W.A.-a primamljivom i za belu omladinu. Geto perspektiva združena sa borbenim rap stavom je, naime, nerafinisanim poetskim kazivanjem društvenog života stvorila ekumenski izraz koji korespondira sa velikim delom svetske populacije davanjem glasa njihovim nemuštim željama, potrebama, strahovima.”

Što se mene lično tiče, nema sumnje da je koncept “Nigga”, – politički koncept, iako mnogi oni koji ga ljušte na “politički rep” ne mogu da shvate tu poziciju. U suštini, sve ima svoju političku konotaciju - svaki akt koji preduzmemo, svaka misao koju javno izgovorimo i koja putuje društvom je čin politike, izražavanja javnog mišljenja o nekom društvenom fenomenu. NWA, crnci iz Los Anđelesa, su Eazy E-vim pozivom “Wouldn’t you like to be a nigga, too?” prodali milione ploča i prvi put posle Richarda Pryora, stavili nosač zvuka sa reči “nigga” u nazivu –na vrh Billboardove liste. 
Iako se šuškalo da NWA znači i da “mi belci nismo dozvoljeni” – belci su otkinuli na “političku nekorektnost” jednog skoro kepeca-mešetara, jednog sjajnog emsija sa italijanskim imenom i jednog šmoklje-buce koji je imao uvo za muziku, a i za dekranje ideja. I progutali svaku reč surovo prepumpanog koncepta koji je oživljen opet; koncepta starog 150 godina, koncepta Badmana koji je putovao sa američkog juga gde god su crnci išli. Badman – taj kotrljajući kamen koji ne ubire mahovinu, preživljavač, hladan, distanciran, ali zabavan, životan, koji ume sa ženama, koji je i ubica, koji je i prevarant, koji je dobro obučen, koji u dobrim kolima tuca dobre ribe…

N.W.A. su mit o Stagger Lee-u ubacili u novo okruženje – okruženje poslednje faze kapitalizma u kojem su fabrike raspuštane da bi se selile u Aziju, okruženje semplera, gramofona i ritam-mašina, okruženje italijanske garderobe, pejdžera i džipova. Koncept je bio tako moćan da ga i sada klinci iz Novog Sada besomučno rabe i habaju do neprepoznatljivosti trljajući rukice, noseći plastične naočare i hvaleći se “kako mogu da prežive gde god da ih staviš”. A sve je krenulo mitom o nekom crnom ekscentriku iz Sent Luisa, još pre XX veka, događajem koji nikad nije potvrđen u celosti.

“Badman” koncept je, ispostavilo se, u ovoj barem etapi odneo pobedu nad “Revolutionary” konceptom. 
I ne samo to. 
Iako su oba naravno uvučena u mejnstrim sistem, čini se da je “Revolutionary” paket koji nam je nudio PE bio mnogo lakše i brže apsorbovan od strane istog tog sistema koji je smarao i smetao i Chuck D-u i Eazy E-u. Vratimo se na pitanje Eazy-evo, “Zar ne bi i ti voleo da budeš čamuga?” – ovo pitanje je ključno pitanje našeg doba, doba u kome je crna kultura masovno označila sve kulturne proizvode koje danas imamo. 
Samim tim pitanjem, nas je NoWhitesAllowed organizacija inicirala u koncept bivanja “Crnjom”, koncept koji je očigledno iznad rase ukoliko odigrate prave poteze pravim kartama, naučivši sve prethodne lekcije. Kupiš album, oduševiš se, pročitaš dve tri knjige, batališ predrasude, lepo se obučeš, skontaš neke istine i jednog dana, cap – tvoja svetla koža može da zavara ostatak ljudi.

Najaća stvar: Alwayz Into Somethin'



Ice Cube – Predator (1992)



Ako slušate rep i ne znate barem minimum informacija o pobunama koje su se desile u Los Anđelesu 1992-e, onda ste u problemu. Prema mom mišljenju, ove pobune su trajno uticale na pravac koji će hip-hop kultura uzeti u narednim godinama, a i nekoliko baš jakih albuma je urađeno na krilima pobune (Guerrillas In The Mist, Neva Again, Sleepin With The Enemy, Kizz My Black Azz, kao i remek delo Dr. Drea “The Day Niggas Took Over”).

Nakon što se odvojio od NWA, Cube je imao dva jako uspešna albuma koje je radio pod patronatom Chuck D-a i Bomb Squada, ubacujući se na priču crnog nacionalizma koji je dolazio sa istoka. Iako doduše, Cube-ov crni nacionalizam nije baš išao tako glatko kao onaj emancipovani Chuck D-a: Cube je imao mnoge probleme i sa članovima crne zajednice oko toga što je i dalje žene nazivao “kučkama” i u svojim pesmama ih tretirao ovako ili onako. Jednostavno, to su bile i najteže i najslađe godine za gengsta rep. Svuda preti osuda, nikad ne znaš ko može da te optuži da urušavaš moralnu strukturu slušalaca – a opet sa svakom tom optužbom skače potražnja i hajp. 
Ali i ne samo to: pošto je rep tada bio relativno nov i poletan, masa nekih očekivanja se svalila na leđa likova koji su do pre dve godine ili tri repovali na uglu i u nekom raspalom studiju. Sada, od njih se očekivalo da budu neki očevi i oci nekog novog pokreta koji će ili crne ljude ili sve nas odvesti na neko bolje mesto, samim tim da paze svaku reč, svaki nastup itd. I taj cilj, cilj političke promene je sasvim opravdan i legitiman. Ono što nije, sa druge strane, legitimno jeste da se od muzičara očekuje i zahteva da se u tom pogledu prilagođavaju tom cilju i da na taj način “skreću sa teme”.

Cube je od 1990. do 1992. prošao par radio emisija gde se objašnjavao raznim autoritetima šta misli u ovoj, a šta hoće da kaže u onoj pesmi. U međuvremenu desio se skandal sa prebijanjem Rodney Kinga, desile su se pobune i tu je pao taj povodac neke šire društvene odgovornosti koju je pre svega crnačka zajednica zahtevala od repera. Predator dolazi u toj klimi, gde Cube sebi dozvoljava da na omot izleti sa pajpom i dimom marihuane, nakon sedmodnevnih cepanja po Los Anđelesu.
A unutar pobuna i u izvesnom periodu nakon nje, desile su se mnoge stvari koje stanovnici onih izolovanih delova megalopolisa zvanog Los Anđeles nisu mogli da sanjaju. Mir u kraju, niko ne puca na nikog, ljudi iz suprotstavljenih ekipa prolaze slobodno krajevima u kojima su do pre samo par meseci mogli da zginu na keca. Na tim krilima “Today It Was A Good Day” postaje nacionalni rasni, ali i planetarni hit. Ta atmosfera te nezamislive i teško shvatljive lakoće življenja u tom periodu (koji i nije trajao predugo, ali je trajao) je možda najbolje tematizovana u toj numeri. Ali i neke druge stvari, kao što je recimo sama pobuna i želja za osvetom policajcima koji su skoro pretukli Rodney Kinga, kao u pesmi “We Had To Tear This Mothafucka Up” – koja je pa ne znam… teško mogu da se setim pesme koja ima ovakvu vibraciju i ovaj naboj, uz takav tekst i uz klipove iz pobune koje su ljudi stavljali na YT. Mislim da je ova pesma najbolji primer tog “gengsta aktivizma”, koji smo skoro inače mogli da vidimo i u Engleskoj. 
Ovde je Ice Cube definitivno napustio ideje “socijalne odgovornosti”, otvoreno podržavajući krađe i pucnjavu koja se tih dana odvijala na ulicama i što se mene tiče – to je jedino ispravno. Naravno, nema nikakve sumnje da je čitava crna, liberalna građanština optuživala ljude koji sebe zovu “Čamugama” – “evo, vi ste doveli do ovoga da sad pucaju na nas i da nas smatraju životinjama, konačno su se potvrdili stereotipi protiv kojih se 50 godina borimo”, ali se više nikon na muzičkoj sceni nije jebalo za to da se nekom objašnjava. E, to je Predator – album koji je, nakon pobuna, otvoreno zauzeo stranu ne samo “Crnu”, već i “Gangstersku”. Gangstersku - koja je građansku, tradicionalnu, belu Ameriku i onaj deo crnaca koji se saživeo sa takvom Amerikom - prestrašivao.

E sad, nije da je album kao album previše konzistentan, to je jedina mana u odnosu na one koji će ovde biti pomenuti. Album varira u kvalitetu, recimo da ima 5 bengera i 5 stvari koje se malo recikliraju, ali nivo energije i savršeni bitovi (povezani, očekivano, sjajnim skitovima) drže pažnju niz ceo tok. Pretpostavljam i da nije baš lako da, kad stignete do osme (“We Had To Tear This Mothafucka”) i pomislite “u, ima još” – nije baš svakom emsiju lako da ode dalje od toga i probije taj prag koji je podignut surovo na toj stvari.
Ali skitovi, istorijski momenat, savršeni tekstovi i preduboki bitovi (tvrdi zapad, a ne “svileni” zapad) i sama figura i značaj Ice Cube-a čine ovaj album jednom od tački fokusa tog doba.



A Tribe Called Quest – Midnight Marauders (1993)



Tribe je jedan od najvećih fenomena hip-hop kulture ikad. Jedna sjajna grupa, ukratko. Verovatno najslađa tajna hip-hop kulture, jer iako su prodali brda ploča i svaka šuša voli da ih navodi kao uzor, retko ćete naći ljude koji se sa razumevanjem lože na Tribe. 
ATCQ su bili likovi iz Kvinsa, ortaci iz detinjstva, standardna priča. Malo su se uhvatili sa lošim društvom kroz kolektiv Native Tongues, ali su održali kurs koji je bio vrlo daleko od cinizma i prezira koji su, npr. De La Soul gajili prema onome što je bila dominantna priča hip-hopa tih godina.

Native Tongues su činili oni sa Jungle Brothersima, De La Soul, u jezgru (kasnije su prišli i Black Sheep) i taj Native Tongues je odmah belačkoj štampi prirastao za srce, budući da su tu našli i rep koji bi njima pasovao. Rep koji je pomalo “neobičan”, ekscentričan, apstraktan, šaljiv, a budući da ima afrocentrizma – onda i eto, “svestan”. Zatim su se ložili i na sempl materijal Prince Paula i Q Tipa, provejavali su tu razni uticaji i zaboravljeni hitovi, zatim su pokušali da izmisle “jazz rap” itd. Gde su ljudi nosili afričke medaljone umesto lanaca i gde su imali kufije umesto trenerki, belci su to voleli, to ih nije ugrožavalo.
Upravo je taj "afrocentrizam" omiljena "kvaka 22" belih liberala - jer svakako će uvek izabrati to umesto i pre "getocentrizma". Sve dok crnci šetaju okolo u nacionalnim nošnjama, kapicama i perlicama, puše vutru i kao nešto rimuju - to je super, to je sve deo te "multikulturalne" kuhinje savremenog društva. Ali onog momenta kad usukaju trenerke, izbace kajle, sednu u džipove i krenu da mlataraju ungijama - e onda bože pomozi. Sve dok se priča o "povratku u Afriku", to je super - ali ako ovde naoružani krenu da robe po kućama, e to je već ozbiljna društvena devijacija. Mnogi belački rep novinari i dan-danas uspešno balansiraju ovim klackalicama između "socijalno svesnog repa" i "bling bling" repa.

MM je bio treći album ATCQ-a, nakon Low End Theory-a (koji je već bio veliki uspeh, finansijski i muzički), bilo je jako teško podizati liniju. Takođe, oko godina kada MM izlazi (dakle 1993.), Native Tongues je bio u rasulu (De La Soul polupenzionisan, dok Jungle Brothers izdaju neki neprimećen album za svoju dušu) – ATCQ su bili na ozbiljnoj prekretnici, jer rep je postajao sve tvrđi, kao i okruženje. Političkog pokreta koji je nosio celu tu afrocentričnu hipi-boemiju više nije bilo i moralo se odrediti – ATCQ su doneli odluku da u tom momentu, leta gospodnjeg 1993. naprave presek stanja u zajednici i muzici i odaju omaž muzici ulice. “Ponoćni pljačkaši” je bio omaž celoj kulturi slušanja radija i muzike noću, time više čudi kako Stretch i Bobbito nikad nisu dospeli na omot (?!). Svejedno, ideja za omot je kasnije mnogo puta korištena u razne svrhe, i na zadnoj strani omota je oko 70-ak faca koje su ATCQ izdvojili kao važne. Tu su, nekako, i De La Soul i Jungle Brothers, ali i Ice T, Too Short, Dr Dre, Large Professor, Diamnond D, Chuck D, Black Moon i tako dalje. Ceo ovaj koncept ukazuje da su ATCQ sebi nabacili ambicioznu zamisao da podvuku crtu od 1980. do 1993. i tu pokušaju da vide izbacaju svoju viziju. 

I ta vizija nimalo nije bila loša, naprotiv. 

Bila je muzički, do tada, sigurno najzajebaniji poduhvat, i što se tiče izvora semplova, i tehnike bitmejkinga. Ono što ja maksi gotivim kod tog albuma jeste to što, dolaskom 1993-e, ATCQ odustaju od ideje “poruke”, ali je ne izbacuju – već čitav album koncipiraju oko automatskog ženskog glasa (neke ribe, sekretarice u izdavačkoj kući) koja je kao “domaćin” na albumu i koja iznosi neka mišljenja i neke savete koji se tiču stanja u crnoj zajednici. Time ATCQ “odvajaju” svoje tekstove od “poruke”, i time “poruke” postaju deo albuma koje ne opterećuju slušaoca tokom samih pesama, a opet su tu. Moja omiljena je ona nakon “Sucka Nigga” koja kaže da “nisi manje muškarac time što nisi povukao obarač, niti si nužno muškarac ukoliko si potegao obarač”. Pritom, sama ta stvar “Sucka Nigga” je Q-Tipov sjajan obračun sa inicijativama crne inteligencije da crnačka omladina prekine sa upotrebom reči nigger, jer ih ta reč navodno, “vraća u doba ropstva” i ima “loše posledice po samopoštovanje”. Q Tip, sjajnom strofom (sigurno jednom od najjačih strofa ikada u repu) objašanjava ukratko zašto to nije tako i zašto je važno prihvatiti tu reč. Tu se ATCQ poprilično udaljio od svoje standardne slušalačke baze, koju su činili crna srednja klasa i belci sa uhom u hip-hopu – Q Tip i Phiffe su na MM pokušali da se približe toj prokazanoj geto omladini koja se upucavala, oslovljavala međusobno sa “čamugo” i “kučko”, nosila zlato i vozila se u džipovima. Abstract Poetic je retko kad bio tako na konkretnoj tačci koliko u toj stvari, koja mi je draga, baš mi je draga. 

A šta tek reći za numeru "Midnight" - jedno klasično-remek delo 1993. godine ? 
Stvar je sjanija time što ju piše lik koji nikad za sebe nije tvrdio da je benger, da je izuo ovog ili onog, uvalio neku količinu, nabo pandura ili slično - a opet stvar je najdublja posveta celoj toj kulturi "podsveta" geta koji počinje da živi tek kada "običan svet" legne. [I tu će svako običan odmah da poludi - prodati bubreg i zavaliti za lovu samo da bi karo, cirko i šmrko gudru ovu.]

Bubnjevi, takođe, nikad nisu bili tvrđi nego na MM i iako nije izostala ta omiljena belačka “inspirativna poruka”, MM je na nekoliko mesta prilično mračan i težak album. On svakako nije “gengsta” album, ali je “hood” album: namenjen je bio ulici i rađen je sa ulicom na umu i onim što su voleli ljudi na ulici – from people bustin caps to Mandela being free.

Najaća stvar: Sucka Nigga



KRS One- Return Of The Boom Bap (1993)



1993. je, eto, jedna od najznačajnijih godina u istoriji hip-hopa. 
Ne samo po broju važnih i dobrih albuma koji su izašli, već i po tome što su se posledice pobuna u Los Anđelesu duboko osećale, po tome što se igra u dobroj meri menjala, što je gengsta rep konačno postao “oficijalni” pravac u repu i standard kojim se rep prikazivao svetu. Opet, 1993. je zajebana jer je konačno postalo jasno da je onaj talas političkog napona iz osamdesetih doživeo krah i da revolucija ipak nije tako blizu. U isto vreme, bela pop industrija je slivala milione dolara u rep izvođače, promocije, koncerte, emisije... Već do tad, rep je prodavao najviše nosača zvuka od svih žanrova popa i tada negde, krajem ‘Zlatnog doba’, počinje njegova vladavina muzičkom industrijom koja traje do danas.

Za KRS-a, 1993-a je jako važna godina, takođe, jer je tada izdao svoj najjači i najzaokruženiji album. To nije mala stvar, jer za nepune 3 ili 4 godine odatle, Kris Parker će od legende repa sam sebe dovesti na nivo lokalnog šarlatana kome svi klimaju glavom, a niko ga zapravo ne sluša. KRS se samoosudio na poziciju dežurne hip-hop savesti i ulogu prvosveštenika, ali to ne znači da nije umeo da odradi jak album, ili čak 4, koliko ja lično smatram dobrim albumima.

Kao i masa albuma koja izlazi 1993. godine, i ROTBB je prepun tenzije koja je slabo kanalisana, pa prska na sve strane. Matre koje su Premier i Showbiz radili („Outta Here“ i „Sound Of Da Police“) su same po sebi dovoljne za detonaciju, a kamoli ako bi neki emsi sposobnosti KRS-a u to vreme legao na njih. „Povratak Bum Bepa“ je, prema KRSovim rečima „povratak pravih, tvrdih bitova i pravog repa“. Sada otrcana fraza, ali u ono vreme – pitanje „tvrdoće“ nasuprot zvuku za koji je većina barem osećala da izdaje „Igru“ je bilo pitanje od odsudne važnosti. Naime, rap je vrlo brzo dobrio svoje pop-kopije, u vidu ljudi kao MC Hammer, Vanilla Ice, Kid N Play, PM Dawn, Milli Vanilli… Zatim su ostale forme “urban” muzike krenule da ubacuju rep u svoje pesme, a zatim je došao i New Jack Swing, a zatim je i Dre sa G-Funkom krenuo da “razblažuje” čitavu stvar. Barem je tako izgledalo iz perspektive ljudi koji su sebe smatrali “tvrdim rep glavama”. 
Recimo, ATCQ nisu to Dreu uzeli za zlo, dok su KRS, Black Moon i Wu Tang te godine jako reagovali na ono što su doživeli kao “omekšavanje priče” i “prodaju belim korporacijama”.

1993. je dakle prepuna ludila sa svih strana. I KRS na ROTBB je u celom centru toga, pokušavajući (možda po prvi put od Criminal Minded) da ne “šalje poruke svetu”, već da sopstvenim snagama izađe na kraj sa svim tim i kaže šta ima, uključujući tu i ulogu crnih policajaca. “Outta Here” je jedna od rep stvari koje će, zbog svoje tematike, matrice Premierove, i načina na koji je sažvakana i bačena – živeti večno. Onako kako udara odmah posle introa, “Outta Here” je ono što mnogi reperi pokušavaju, ali ne uspevaju – da neki frust izbace bez samosažaljevanja, i da se dosledno odnose prema sebi kada pričaju o svom životu. To okončanje “Zlatnog doba” oko 1992. i 1993. propraćeno mnogim događajima je za mnoge emsijeve bio traumatičan trenutak, okolnosti su se brzo menjale, kao i trendovi. KRS nam je tu ispričao priču o njujorškoj hip-hop kulturi prelomljenoj kroz njegov lični život i način na koji je on učestvovao u njoj i doprinosio. 
Ta priča je ona strana medalje hip-hopa koju ne vidimo inače: ona koja je bila jurena od policije, zabranjivana, ona gde su demo trake za čije snimanje je šteđeno mesecima nestajale kod bahatih vlasnika lejblova, ona gde su betlovi ispadali tuče a tuče pucnjave, ona gde su se dugogodišnje kultne ekipe raspadale zbog malo novca, gde lokalne ekipe nikad nisu “probile” dalje i prestale da rade, ona strana gde se pitate koje je vaše mesto u celom tom sistemu i kako da se postavite, šta da radite jednom ako dobijete taj “beli novac” – deliti ga, ili ga čuvati ljubomorno jer ga već možda sutra neće biti više itd. Već negde oko 1997. za većinu emsijeva ove teme su postale izlišne, ali za generaciju 1989-1994, ovo je bio jedan od glavnih motiva. 

“Outta Here” je zato surov i beskompromisan uvod u ostatak albuma, koji čine kidalica do kidalice, na čelu sa najpoznatijom anti-policijskom himnom modernog doba “Sound of da Police”, dežurnim sabijačem od naslovne numere i još 10 prejakih stvari sa, očekivano, tematikom tog doba i tog mesta.
1993-u je KRS video kao godinu povratka bum-bepa, no neće proći još puno od tog septembra ’93-e kada će naš dobri KRS ispratiti identitetsku krizu njujorškog repa i potpuno početi da bude antipatičan čovek. 

down to the nitty, to the nitty, to the gritty
peace to the hardcore kids in the city

Najaća stvar: Outta Here 


Wu-Tang Clan – Enter The Wu-Tang (36 Chambers) (1993)



Prvi album koji me je uvukao u rep bio je Kool Keithov “Octagon”. Onda sam čuo Prti Bee Gee. Onda sam bauljao po katalogu Def Juxa i slično dok nisam čuo ovo, što su ljudi koji su sa mnom išli u osnovnu slušali još te druge polovine devedesetih. I gorko sam zažalio što se ovo tako dugo krilo od mene.

Pošto je ovaj album i institucija ove grupe ispitana do najsitnijih detalja, veću priču bih ostavio za Rae-ov Cuban Linx koji ću pomenuti u drugom delu. Ali ova grupa, ovaj album, cela njihova “žvaka”, koncept – stvarno mi je teško da zamislim nešto sa dubljim i trajnijim uticajem na hip-hop, uz Afriku Baambaatu i lik i delo Snoop Dogga. Wu-Tang ne samo da je redefinisao rep istočne obale, redefinisao je igru – vizuelni imidž, značaj logotipa grupe (samo je PE pre toga imao to), proširio rep vokabular (ionako širok) do neslućenih granica, promenio shvatanje rep grupe, tu je bilo 9 emsijeva doslovno jednako spremnih da u bilo kom momentu izbacaju neke strofe koje te oteraju u pizdu materinu.

Pojava Wu-Tanga je bila značajna i zbog toga što je većina nekih glava na istoku koja je rasla i hip-hop usvajala do 1991. – ovde negde prestala da prati radnju. Ne doslovno, ali opet je reč o 1993-oj, i taj period 1992-1993, uz usporavanje bitova, masovnu pojavu vojne odeće, flipovanje celog fazona na priče koje su bile dosta militarističko-gangsterske, ljudi koji su odrasli na Golden Age-u nisu baš to varili u prvo vreme, taj upad Wu-Tanga, Boot Camp Clika, Diggin In The Cratesa, Onyxa - ali i još gomila albuma po istočnoj obali koja je masovno skrenula u delinkvenciju i prosto – napušeno lumpovanje, gde se često zveckalo oružjem i pretilo nasiljem. Ljudi često prave tu, uslovno rečeno, grešku i posmatraju “east coast rap” kao jednu celinu kontinuiteta, bez raskida – a to prosto nije tako. Ma, sa samog omota je jasan taj prelom u toku.
To se nije videlo po nekim bifovima sad među muzičarima, ali se moglo videti u reakcijama publike i po tome koliko je ekipa moralo da se prilagodi novom stilu (Run DMC, Gang Starr i Das EFX odmah padaju na pamet).

Wu-Tang, ovde ću citirati sebe iz neke prilike, je – “... kondenzacija, sublimacija iskustva gradskog, napetog života mlade obojene, getoizirane omladine u njujorškim opštinama je, puštena kroz Wu Tang kaleidoskop, nepregledno, fragmentirano šahovsko polje, “igra” u kojoj moraš uvek da povlačiš mudre poteze s obzirom na trenutak i u isto vreme da imaš predstavu o široj slici koja se tiče smisla određenih pravila života pojedinca kao geto vojnika – što doseže sve do dana kada su prvi afrički robovi ukrcani na brodove prema novom svetu, sve preko zaključka da je Njujork savremeni “drevni Vavilon u kome je nebo sivo kao heroin”.

Wu-Tang Clan je, dakle, stvorio novi jezik, novi sistem značenja koji treba da pokuša da razume suštinu geto života i, shodno tome, kulturne produkcije koju geto izbacuje van. Naravno, on nije konzistentan, ali ne bi bilo toliko zabavno da jeste. Njihov plan za preuzimanje muzičke industrije predstavlja spoj tradicije crnog militarizma o preuzimanju i “dobijanju svog”, i gangsterske želje o kompletnoj dominaciji i diktiranju uslova ponude i potražnje. Smisao pakovanja kaseta u ljubičaste omote treba naći u dilerskom načinu razmišljanju američkog geta gde se novi proizvod, koji treba da preuzme “tržište”, pakuje i obeležava na karakterističan način.”

Taj prvi album, taj proboj – je bio pažljivo planiran proizvod. Dve unutargradske balade sa jakim strofama, jedan parti benger najharizmatičnijeg člana (to je praktično jedini ostatak prethodne ere), najoriginalniji skitovi do tad (potpun raskid sa tradicijom “medijskih” skitova, ovde je naglasak bio na unutarekipnom blejanju u kraju i iskustvu) i ostatak šibanja po matrici po sistemu redaljke. Matrice su tek bile posebna, ali verujem svakome do sad sa pola mozga, ispričana priča o značaju RZA-e kao producenta i čoveka koji je određivao ko repuje na kojoj stvari.

Ali glavna poenta je ta što si u grupi imao bivše dilere, ljude u sudskim procesima i ovejane narkomane koji su baratali veštinama, znanjima i zabavljačkim sposobnostima koje su bile neprevaziđene do tada, a i velikim delom od tada. I ne samo to – Wu je bio filozofija, Wu je bio praktična, životna teorija geto-uslova života iza koje su stajale hiljade delinkvenata i niko nije bio “e šta seru ovi” – svi su slušali o tom pažljivom, drogiranom do bola, ali dubokom i konsekventnom povezivanju bogatih crnja koje valjaju količine, beba koje su rođene naopako, robova koji su gradili piramide i prosto blejača, dokoničara po njujorškim blokovima i svim svetskim blokovima. Nijedan koncept ikad u repu nije bio ambiciozniji, širi, apstraktniji – a opet isporučen bez trunke prostora da neko kaže “ma šta ovi seru”.

Zato je uvek smešno videti mlade belce ili neke zbunjene Evropljane koji lelujaju po YT-u i ispod Wu linkova pišu “ovo je to, pravi rep, pravi tekst, a ne ovo sranje danas samo kola, ribe i zlato”.

Pa ja ne znam ko je patentirao tu formulu, koju je furao bolje i koju je tako gurao sumanuto kao Wu Tang.
I niko nije prismrdeo tome.






4 коментара:

Анониман је рекао...

kajle su na anusimaaaaa

lou benny је рекао...

ovo je baš dobar blog

omiljeno:

"Samim tim pitanjem, nas je NoWhitesAllowed organizacija inicirala u koncept bivanja “Crnjom”, koncept koji je očigledno iznad rase ukoliko odigrate prave poteze pravim kartama, naučivši sve prethodne lekcije. Kupiš album, oduševiš se, pročitaš dve tri knjige, batališ predrasude, lepo se obučeš, skontaš neke istine i jednog dana, cap – tvoja svetla koža može da zavara ostatak ljudi".

inače, što se tiče značaja logotipa pre wua, imali su to i run dmc, epmd i gangstarr (run dmc su najviše postigli na tom planu) :)

oće li biti teksta o konceptualnim albumima 80ih?

Napucavanje Pajsera 24/7 је рекао...

e pa nisam skoro razmišljao o osamdesetim, daj neke predloge.

e za RUN DMC se slažem, moj previd, jebiga. uneću to.

Shiller је рекао...

Kad vec govoris o albumima devedesetih nikako ne smes da preskocis House of Pain ..Same as it Ever.. ili grupu iz Uk The Brotherhood i njihov album ..Elementalz.. ,ako nisi do sada obavezno nadji i preslusaj!!!