Пратиоци

четвртак, 21. јул 2016.

Slučaj -Mejsi-



Jedan član domaće rep grupe "Bombe Devedesetih" je odlučio da se putem ovog bloga obrati rep publici (jer kako on kaže, nema gde drugde) - pa ovo pismo prenosimo u celosti, a tiče se lika i dela Mejsija, emsija koga i mi ovde u redakciji jako jako uvažavamo.

Pozdrav.


=============================================================






"Bio sam Džordan, sada sam Knele."
Mejsi, 2013.




Marko Nikolić alijas Mejsi alijas Mejsi Kapačino alijas Niko Belić itd. je pre nekog vremena pomenut u predelima srpskog interneta na određen način. Pomenuo ga je čovek ograničenog rep znanja koji je i sa nama jurio i radio intervjue i hvalio nas (na momente preterano i isiljeno) u momentima kada je cenio da će od toga imati neke koristi. Pošto nije imao, prešao je na druge mete. Ocrnio je izdanje čoveku koji je najprećutanija tajna bakanskog repa i ja ću, onoliko koliko mogu, pokušati da bacim jedno drugo svetlo na rad i mesto tog čoveka u našem repu.



Ukratko, tamo gde srpski rep prestaje, počinje Mejsi.
Njegovi stihovi, harizma, pristup materiji i način razmišljanja su sve ono što srpski rep, uglavnom, nije. Negde daleko od tračeva, ogovaranja, sitnih prepucavanja, riba koje nabijaju broj izvođača sa kojima su bile itd. bleji on, čovek koji već 5 godina pokušava da nam ukaže da je rep muzika više od emsija koji je došao do određene popularnosti i prestao da bude gladan i krenuo da stagnira, već da je konstantan rat emsija sa sobom i okolinom iz čega obično i proizilaze najbolje rime.

Na štetu ili sreću srpskog repa, on je jedan od domaćih emsijeva zbog kojih sam krenuo da repujem videvši da može. Drugi su bili Mimi Mercedez i Gudroslav. Sa svo troje sam imao tu privilegiju da radim muziku i da pričam o muzici, o ulozi repa u zemlji u kojoj je dvostruki moral najdraža disciplina, a bavljenje repom se smatra nekim trijumfom lične sujete. Jedno od retkih mesta u Srbiji gde možete da čujete istinu je rep, ali i mesto gde možete čuti stotine pesama koje našu omladinu žele da osude zbog njenih izbora, zbog načina kako misli i kako se zabavlja.

Sve od pesme "Genksta Noga", Mejsi i Žartical uglavnom jesu najskrivenija tajna srpskog repa, neko mesto koje i u YT pretragama i u razgovorima mladih slušalaca repa po Balkanu verovatno nisu ni u prvih 15 spominjanja, a trebalo bi da budu u vrhu. Išao bih dotle da kažem da svakako oko 2011. ili 2012-e jeste postojao određeni krug ljudi koji se okupljao i oko ovog bloga i oko mnogih profila Pedje Vukčevića (sada poznatijeg kao Bege Fank) i oko bilo kog mesta na kome je bilo reči o repu na malo studiozniji način. Taj krug ljudi je očigledno bio tip rep obožavalaca koji su slutili/slute da rep muzika nije samo muzika koju slušamo već način na koji gledamo na život, ili se čak trudimo da živimo pomenuti život. Takođe da rep nije muzika zabrana, tabua i skrivanja, već da (ako je već Chuck D u svoje vreme rekao da je rep "crni CNN") je domaći rep (sve od početka 2000ih) "omladinski RTS", mesto gde omladina mora i može slobodno da govori o stvarima koje se dešavaju svima nama.


Mejsi je (dugo dugo nakon istorijskih talenata kao što su Moskri ili Juice) imao i ima sposobnost da na ozbiljan rep način interpretira tripove naše generacije i stavlja ih u metafore koje se rimuju. Pošto je rođen deceniju iza nego njegov prosečni slušalac (kao i ja), Mejsi je bio jedan od ređih koji nije pljunuo to dizel nasleđe iz devedesetih, jer je mogao da se seti i povuče paralele između tih ljudi tada, ljudi sada i repera crne Amerike, podneblju kome se svi manje ili više obraćamo jer smo svi, hteli ne hteli, duhovna deca crnaca. On je jedan od retkih, retkih emsijeva koji je u stanju da u realnosti dokaže da biti crn nije pitanje boje kože, već stanja svesti, a da pritom to "balkansko crnilo" zna da popakuje i nabode na najlokalnije, najbalkanskije, najsrpskije načine koje svako ko želi može da razume. To je odlika najtanjeg sloja elitnih emsijeva, ne samo ovde, već svuda.

Čitav njegov ultra-ambiciozan pokušaj maksimalne estetizacije celog (južno)srpskog folklora provučenog kroz tranzicioni folkor privatizacijama uništene zemlje ("svet nam se raspada u dugoj ekspoziciji, braća mi trunu, tonu u provinciji") sa jedne strane i sa druge strane, omladinom koja je u toj situaciji sluđena i razapeta između želja i mogućnosti -- pa to je priča koja se provlači od požara u Bronksu sa kraja sedamdesetih sve do momenta kada će ovo ludilo jednom da se okonča, ako do tog okončanja dođe. Ono što je mene, kao slušaoca, fasciniralo i nastavlja da me fascinira kod njega jeste ta mogućnost da, kad se fokusira, ne kaže nijednu pogrešnu stvar. On neće nekoj maloletnoj usijanoj glavi reći da je "naloženi idiot", neće devojci koja je odlučila da se svojom seksualnošću probija niz društvenu lestvicu reći "kurvo, idi kući kuvaj", neće pljuvati na želju da neko izgleda dobro i doterano -- on razume da smo, hteli ne hteli, svi na istoj strani jer "sistem te stvori, pa se protiv tebe bori". Da smo, ako tako može da se kaže, prinuđeni da svako na svoj način izborimo na ovo u čemu smo se našli.

Na taj način rečitog, poštenog, samouverenog pripovedača se i stvara figura koja može da svoj idejni projekat pokrene od drevnog Egipta u pesmi "Faraoni", da krene niz nasleđe Njujorka 90ih (što i jeste njegova matična lirička škola), i da dođe kući, tačnije u dve kuće - da prepozna trep koji nam dolazi sa izmučenog američkog Juga, i da prepozna mučnu egzotiku tranzicionog juga Srbije, regiona naše zemlje sa najvećom nezaposlenošću, gde u kombinaciji sa Ciganinom Enisom imaju želju da "pare padaju sa neba".
Sama ta numera "Pare padaju sa neba" (sa Žarticalovim bitom naravno) je, makar mala, pobeda jednog dela rep aktivista u Srbiji kojima su se putevi slučano spojili, a koja je neplanirano, bila početak neke nove faze u srpskom repu za koju ćemo videti da li će biti dugometražna serija ili pilot epizoda.

U tom smislu, Mejsi je jedan od retkih svetionika naše zemlje u kojoj se skromna laž ceni dosta više od ambiciozno rečene istine, ali dobro - dok ima onih koji pričaju samo strogo, onako kako jeste imamo barem kome da se obratimo.







Ko o kome, ko o čemu
Mi o statusnim simbolima