Пратиоци

недеља, 23. септембар 2012.

Žanr koji volimo da mrzimo: Prljavi Jug (deo II)





Ovde ćemo stati za kratko da pomenemo još jedan važan južnjački fenomen – a to je institucija sirupa i Chopped'n'Screwed fenomen. „Sirup“ je jedna specifično južnjačka hemijska mešavina koja na kraju svog miksa daje rekreativnu drogu. Taj miks ljubičaste boje se pravi od generičkih (fabričkih, prodaju se po super-marketima) sirupa za kašalj, mešajući se sa kodeinom i promezatinom. Ovaj hemijski napitak je još ranih devedesetih u gradovima oko Hjustona dobio kultni status i mnogi pripadnici južnjačke rep scene su ga upotrebljavali. Za ovaj napitak je vezana i pojava „chopped-screwed“ miksovanja, što je u suštini usporavanje pesme i filterovanje najrazličitijim efektima do momenta kada cela pesma podseća na efekat dilatacije zvuka na hemiji. Purple drank je već 2000. postao zaštitni znak južnjačkog repa, a prvi koji su na konto toga napravili hit bili su Three 6 Mafia, još jedna grupa jako važna za ceo pokret. Ta stvar je bila hit-singl leta 2000-e i sa gostovanjima takvih težina kao što su UGK i Project Pat, očigledno je bila predodređena za istorijski status. Od tada datira „ljubičasta pošast“ i sveopšta dominacija ljubičaste boje koja postaje dominantna i prepoznata boja hip-hop hedonizma.





Nema sumnje da je nagli porast interesovanja za južnjački rep jeste u vezi sa dezorijentacijom koja nastaje u drugoj polovini '90-ih u rep industriji. Rascep između Istoka i Zapada koji je kulminirao nerazjašnjenim okolnostima oko ubistava Tupaka i Bigija, sasušivanje kreativne energije Istoka, raspad Death Row-a na Zapadu, pojava kujne „alternativnog repa“ (!) – sve je to sugerisalo jedno novo vreme. I generalno, sam zvuk se dosta menjao – Istok je masovno „smekšao“ zvuk, Wu Tang je vrlo brzo Istočni stil doveo do savršenstva nakon koga retko može nazad, postavilo se pitanje šta i kako dalje. Zapad je bio desetkovan nestankom i propašću svoje okosnice, a to je bio Suge Knight i njegov Death Row. Zanimljivo i indikativno, Snoop Dogg već tada (1998.) potpisuje za Master P-ev No Limit Records iz New Orleansa.

U Njujorku u međuvremenu dolazi do dezorijentacije unutar koje uspevaju dve figure: jedna je Sean Combs poznatiji kao Puff Daddy, ambiciozni rep poslodavac i Jay Z, relativno anonimni bruklinski reper koji je od čitavog Istoka pozajmio šta je mogao i počeo da prodaje masovno svoj stil „svilenog gangsterizma“ koji je išao kao alva. Na drugom albumu Jay Z-a In My Lifetime 1, ove dve individue se čak udružuju izbacujući u novembru 1997. album koji je i zvanično lupio poslednji pečat na ono što smo znali kao „njujorški rep“. Ako isključimo 50 Centa, Njujork je od tada po svim rep propisima, muzički gledano, mrtav grad, iako ne bez zanimljivih fenomena u ovom međuvremenu (tu se pre svega misli na Cam-ove Diplomats).

I upravo u ovim godinama, 1995-1999, treba tražiti puteve i pravce svih problematičnih tačaka repa. Svakako da je novac sve od polovine osamdesetih ulazio na velika vrata u hip-hop, ali sredinom devedesetih te pare počinju da budu ogromne, ogromne sume. Toliko velike sume da je Method Man za huk, za običan refren na pesmi Foxy Brown od Bad Boy-a (dakle od Puffya) dobio 25 000 dolara (!). Snoop-ov Doggystyle je u prvoj nedelji prodao preko 800 000 primeraka, da računamo da je prosečna cena diska 30 dolara, to je 24 miliona dolara samo od prodaje diskova u prvoj nedelji. To je inače, valjda, i do sad zvanični rekord za najbržu prvu nedelju, koju je nadmašio samo Eminem, dakle još jedan „reper“ i to 2000. godine. Već do maja 1994. Doggystyle je imao 4-struki platinasti status, dakle 4 miliona primeraka u roku od pola godine. To su brojke koje su hip-hop industriji do tada bile nepoznate i nakon tih brojki, ništa više nije moglo da bude isto. Iako naravno ovo nije tema o Zapadu ili Snoopu, svaki ozbiljan tekst o repu bi morao da se dotakne revolucije i pomaka od ovog albuma nadalje. Sve od tada, sve velike izdavačke kuće pritiskale su svoje repere prema formuli: što više pitkijih melodija sa nežnim i pevljivim zujalicama i što više uopštenih „parti“ tema. Ne želim nikako da ovde disujem Snoopa ili taj kultni album, ali činjenica jeste da je G-Funk pod palicom Dr. Dre-a postao mezimče muzičkih korporacija – za još informacija oko ovoga treba konsultovati Changovu Ne može da stane. neće da stane. Biggie-eve „Juicy“ i „Big Poppa“ nastaju kao direktan pritisak Puffy-a prema takvim hitovima od strane Interscope-a, kuće koja je bila „parent company“ Bad Boy Recordsa. No, sve do Reasonable Doubt ta formula nije pronađena (niti je mnogo emsijeva bilo voljno da se bakće sa tim stvarima), stoga nije ni čudo da je Puffy već na drugom albumu Jay Z-a uleteo kao saradnik. No, ovo praktično odustajanje Njujorka od „hood“ logike ga je koštalo udela u svecrnačkoj rep igri. Nakon ogromnog uspeha Puffy-a i Jay Z-a, vrlo malo njujorških emsijeva se snašlo u eri zašećerenih, ubrzanih soul semplova, praznjikavih tekstova, omekšanih bubnjeva, stanjenih baseva. Busta Rhymes je tu časni izuzetak, ali o tome posle.
Hood logika je otišla na Jug. Ono što su tada izbacivali No Limit Records i Cash Money Records je bio, očigledno, dah koji je hip-hopu bio potreban. Snoop je to na vreme osetio, preselivši svoj posao u New Orleans, zapostavljeni i zaboravljeni grad jazza, opijuma, voodoo-a i ogromne koncentracije bandi.

Već 1995. Master P počinje da konstruiše svoju buduću imperiju, angažujući neke repere iz San Franciska (No Limit je i startovan u okolini San Franciska), 1996. dovodi Mystikala (koji će postati svetski poznat). Karijeru su tu napravili, među ostalima, Silkk Da Shocker, C-Murder, Soulja Slim, Fiend ali i dve reperke, Mia X i Mercedes. Sam Master P je u tom periodu zenita izdao dva platinasta albuma na svojoj etiketi, kao i 2 albuma Snoop Dogga. Da ne bismo sad ulazili u pojedinačne analize repera i albuma (previše je materijala), treba reći da je izvesno da je No Limit Records „smislio“ celu estetiku Juga koji je onima sa „prefinjenim ukusom“ dizao kosu na glavi: jako duge albume od skoro sat vremena, jeftine omote diskova i ploča sa brutalno kič i napadnim slikama koje je radio tim Pen & Pixel (interesantno, u jednoj epizodi serijala Luja Terua, on ide upravo u posetu Master P-u i posebna tema emisije je upravo estetika omota izdanja sa No Limita). Sam logo kuće, platinasti tenk, pokazuje smer u kome je Master P orijentisao svoj sistem vrednosti. Izdavačka kuća No Limit Records je već početkom 2000-ih upala u velike finansijske probleme i morala je da proglasi bankrot. Pre 4 godine, Master P je uspeo da otkupi prava na korišćenje imena „No Limit“ nazad, ali izdavačka kuća nije uspela ni da priđe blizu uspeha iz ranije ere.





Sa druge strane, Cash Money je bio rival koji je pokušavao da u Nju Orleansu i na Jugu otme svoje parčence. Napravljena je grupa Hot Boys koju su činili Lil Wayne, B.G., Juvenille i Turk. 1998. Cash Money sa Universal Records sklapa rekordan ugovor od 30 miliona dolara, nakon što su čelnici Universala procenili da bi B.G. i Juvenille mogli da naprave velike karijere. Mannie Fresh je postavljao standarde nove rep produkcije sa hitovima kao što su "Back Dat Azz Up", "Bling Bling" i "I Need A Hot Girl". Na kraju krajeva, i Bryan Williams poznatiji kao Baby (ili No.1 Stunna) i Mannie Fresh osnovali su Big Tymers. Zaključno sa 2002. godinom, Hot Boys su izdali 3 albuma, B.G. i Juvenille ukupno 7, Lil Wayne 2. 2002. je zapravo godina opšteg proboja južnjačkog zvuka globalno, sve u režiji Cash Money Records.






No, čelnici Universala znali su da neće biti velikog keša dok cela stvar oko Juga ne bude bila ne samo vidljiva, već i dominantna. Taj zvuk i fazon je morao da izdominira tržištem zabave, stoga su se masovno pravili planovi kako da se to izvede. Tu, naravno, jeste mesto za gomilu špekulacija i naravno, omiljenu disciplinu „ril hip-hopera“, a to su teorije zavere. Tako možemo čuti desetine priča i verzija o tome kako masonska loža Iluminata kontroliše izdavačke kuće koje moraju da izbacuju jedne izvođače, a da ignorišu druge. Navodno, ovaj scenario je odgovoran za dominaciju Juga hip-hop svetom i verovatno je nekima tako lakše da prihvate da je njihovim omiljenim izvođačima „istekao rok“, a i zanimljivije od prostog objašnjenja da je rep tržište; da na tržištu postoje robe, a da robama, nažalost ili na sreću, ističu rokovi. Tako su Iluminati ubili Tupaka, Bigija, ODB-a, platili radio stanice, izdavačke kuće, klubove itd i zaveli strahovladu južnjačkog repa. Pa to je isto mogao da kaže i Big Daddy Kane 1991., ali nije jer je bio normalan.

Čovek odgovoran u Universalu za komunikaciju sa ljudima iz Cash Money-a kaže da su oni isprva bili vrlo nepoverljivi prema ideji saradnje sa drugim ljudima, bojeći se krađe rima, prijava, fazona itd. Universal je imao velikih problema da ih natera u onaj korak preko koga se tržišta šire – a to su saradnje, ili spajanja. Moderni hip-hop ili r'n'b svet zavisi od logičnih ili manje logičnih saradnji izvođača, da bi se preko tih saradnji širile slušalačke grupe. Universal je tako i 2002. izdao 50 Cent-ov Get Rich or Die Tryin promovisao spajajući Dre-ov Aftermath i Eminem-ov Shardy Records, gurajući projekat koji koristi ugled i Dr. Drea na Zapadu i uopšte među hip-hop svetom, i Eminemov ugled među novoformiranom belom „emo rep“ publikom. Ulični integritet 50 Centa i meci koje je dobio na ulicama Njujorka su tu bili iskra koja je trebala da zapali taj požar prodaje i uspelo je. Sledeći korak koji se planirao je bio pokušaj pre-spajanja Juga, preko nekih kombinacija koje su se tražile. Za taj korak je jako bila važna jedna lokalna priča iz Virdžinije, male države na Istoku SAD, koja je prelaz Istoka na Jug.

Naime, u Virdžiniji su u sličnoj generaciji, čak se i poznavavši međusobno, odrasli Timbaland, Pharell, Missy Eliot i braća Thorton, kasnije poznatiji kao The Clipse (Pusha T i Malice). Svi oni su manje-više imali korene u srednjeklasnim porodicama, osim Thortona koji su bili lokalni delikventi Virginia Beach-a, uličari sa ljubavlju prema muzici. Uspon i razvojna putanja Pharella Williamsa je, zapravo, jedna evolucija jako važna za ambijent crne muzike u XXI veku, samim tim i tokova u južnjačkom repu, zato je priča vredna priče. Pharrell se proslavio pečeći zanat kod Teddy Rileya, legendarnog producenta koji je prstiće imao u brdo žanrova. Do 2002. Pharrell je već imao svetski hit za Britney Spears, a tokom 2002. Pharrellov producentski duet Neptunes biva proglašen za producente godine na Source Music Awards i na Billboard Music Awards, a osniva svoju izdavačku kuću Star Trek Entertainment da bi konačno izdao prvenac The Clipse-a, Lord Willin. Pojava uopšte grupe Clipse i ovog albuma je jedan od odsudnijih događaja za savremeni rep. Stil koji su plasirali još kroz singlove „When The Last Time“ i posebno „Grindin“ je sugerisao tu orijentacionu promenu koje, nažalost, mnogi još nisu svesni 10 godina kasnije. Ako uzmemo za primer „Grindin“ – videćemo ukratko šta su za sto novo doneli The Clipse. To je bila jedna kombinacija uličnog znanja, usvojenih lekcija Ghostface-Raekwon dueta, južnjačkog akcenta i novih, temeljno novih Pharrellovih bitova. Paradoksalno, da bi ono najtvrđe jezgro Istoka opstalo, moralo je da otputuje dole u Virdžiniju – što i nije slučajno. Naime, Njujork je u drugoj polovini devedesetih kao grad počeo da odvaja desetine miliona dolara da suzbije kriminal i delikvenciju, koja je, logično, najviše pogađala rasne manjine. Južni pojasevi droge i šverca sa kojima je Njujork imao kontakte (Virdžinija, Baltimor, Atlantik Siti) počinju da mnogo žešće preuzimaju ono što su mogli od Istočnog gengsta repa. Pritom naravno, Jug kao Jug je bio region za koji je američka federacija najmanje odvajala za regulaciju, pomoć, zbrinjavanje – Prljavi Jug je bio i ostao Prljav. Stoga ne čudi ta eksplozija gangsterizma na Jugu, u momentu kada Zapad i Istok počinju da razvijaju neke drugačije senzibilitete ili u tom ludilu nisu bili više tako gladni i ludi. „Grindin“ je bio upravo to – revitalizacija ludila, naravno u onoj formi koja je morala da prati trendove. Pharrell je, inače, kao vanserijski talentovan muzičar, pratio razvoj južnjačke muzičke estetike i vrlo brzo shvatio suštinu povratka minimalnih, skelet-bitova koji se mahom prave na 808-cama i 909-kama sa sasvim malo sintisajzerskih dodataka odozgo. Pharrell je, tim početkom XXI veka, potpuno redefinisao paletu udaraljki koja se koristila, prestajući uglavnom da sempluje brejkove i da koristi ili sumanuto pojačane kikove i klepove, ili praveći bitove sa neverovatno kompleksnim perkusionim linijama, sa po 4 ili 5 tipova perkusija.On je tih dana bio očigledno najtraženiji bitmejker zajedno sa Timbalandom. Radi svega ovoga, Universal upućuje Baby Williamsa (tada već znanog pod imenom Birdman) na Pharrella i Clipse. Ta postava izbacuje singl na Cash Money Records „What Happened To That Boy“, sjajnu saradnju za koju je sniman spot u New Orleansu, u Magnolia Projects, Williamsovom kraju. Međutim, saradnja sa Clipse u širem smislu nije bila moguća, jer Clipse su imali veliki problem sa Lil Wayne-om, još tada (budući da sada taj bif dobija drugi deo, ponovnim animozitetom između Pusha T-a i Waynea). Postoji čak i teorija prema kojoj je hit sa drugog albuma (Hell Hath No Fury) „Mr. Me Too“ bio posvećen Lil Wayne-u (on je, inače, bio toliko uveren u to da je davao zvanične izjave povodom te pesme). 




Zapravo, period 2002-2005 koincidira sa neverovatnim uspehom Lil Wayne-a, lika koji je uvek slovio za pristojnog repera, ali ništa više od toga. Kao što je navedeno, B.G. i Juvenille su tipovani za karijere mnogo većeg profila od Wayne-ove, ali Lil Wayne je u prvoj polovini prve decenije XXI veka postao pop božanstvo i najprodavaniji reper. Na momenat, činilo se da ničeg više ni nema na hip-hop mapi sem Juga. Zapad je bio odsečen, Istok preplavljen Jay Z-evim i Puffy-evim klon-projektima. Jedini ko je tu tad stajao primetno bio je 50 Cent. To je stvar br.1. Stvar br.2 je da su se u igru vrlo brzo umešali časopisi i magazini kao što su Vice i Clash, i portali kao Pitchfork. Ovo je bio deo jednačine koji hip-hop industrija nije poznavala do tada kao legitimnog učesnika u hip-hop demografiji – bela viša srednja klasa. To su bili ljudi uglavnom na ovaj ili onaj način vezani za advertajzing, marketing, industriju usluga, dizajn i koji su pritom uglavnom bili studenti. Upravo ova demografska grupa počinje tokom 21. veka da se intenzivno zanima za savremenu hip-hop kulturu, trajno menjajući krajolik ove kulture.





O ovome više u trećem nastavku.



среда, 12. септембар 2012.

Šta je to eksplodiralo u Čikagu: GBE bebo








Pošto je u pitanju fenomen koji se prebrzo širi, treba dati reakciju koja će to ispratiti. Treba uhvatiti brzo ritam sa stvarima koje se dešavaju u Čikagu, jer je u pitanju zamajac koji hip-hop nije imao... pa okej, koliko god – dugo ga nije bilo.

Naravno, prva stvar je Chief Keef - Sosa (Čif Kif) i njegova ekipa Glory Boyz Entertainment. Možda stvari kasne dok dođu do Balkana, možda naiđu na otpor  na Balkanu (mada tog otpora ima svuda), ali Keefova „I don't like“ je momentalno svetski rep hit, svidelo se to nama ili ne. Na tragu toga, odjednom smo svi saznali da lik ima 3 mikstejpa, da je cela ta ekipa u proseku 18 godina povezana sa čikaškim bandama, da je Interscope u predugovoru Keefu dao milion dolara (plus 3 miliona posle albuma, u novembru), da je Keef ušao u bifove sa kim nije i jeste hteo itd. Ali, svaki fenomen ima svoje naličje, neki kontekst, neku dinamiku unutar koje se izbacio na površinu i postao dostupan široj javnosti.

Šta se to dešava u Čikagu i zašto je to važno za hip-hop ?




Pa, na ovo pitanje je možda najbolje odgovarati šifrovano, kao Snoop i Dre koji su rekli da „to nije ništa sem gangsterske stvari“, ili kako kaže Birdman na kraju epohalne „What Happened To that Boy“ – „However you want it you can get it pimp -- From gangster to blood nigga, take it how you want it nigga -- We did it how we live, aint nothin' but the thug thing nigga -- Money thing motherfucker”. Money Thing. Ko razume, shvatiće ovaj klasičan smisao crnaca da čitava životna iskustva i prakse strpaju u jednu nabacanu rečenicu, kodiranu do tačke besmisla. Kakav se to momentalno Money Thing dešava u Čikagu, gradu koji su mladi gengbengeri preimenovali u Chiraq?

Čikago, treći po veličini grad u SAD (nakon Njujorka i Los Anđelesa) je već dao svetu jedan žanr, a to je house muzika i gomila njenih podpravaca. Ipak, grad je oduvek kaskao iza i Njujorka i Los Anđelesa na nacionalnoj hip-hop mapi, a krajem ’90-ih i ulaskom Juga u fokus, Čikago (i cela oblast Srednjeg Zapada) je potpuno ispala iz vidokruga. Treba svakako tu pomenuti Commona, ali istina je da do Kanye Westa, Čikago nije imao rep igrača tog kalibra. I opet tišina, sa pojavama ljudi kao što su Lupe Fiasco (mada, i dalje nije jasno ko njega sluša) sve do eksplozije talasa mladih ljudi koji su u čikaški rep uneli abnormalne količine gangsterizma, u svim značenjima te reči.
Sada već pričamo o “drill sceni” (još jedna klasična igra reči – “Drill” je bušenje, a reč je uzeta iz “Drillinois”, što je referenca na državu Illinois) – mikrosceni koja se stvarala “odozdo”, u kontrolisanim usovima relativno zatvorenog sistema, a ipak dovoljno povezanog između sebe: ulice, srednje škole, socijalne mreže, klubovi, žurke, mikstejpovi, spotovi sa mobilnih itd.

Zvuk Čikaga je zvuk izuzetne segregacije. Beli stanovnici Čikaga su svojevremeno kamenovali kolonu Matina Lutera Kinga kada je prolazio kroz crni Sautsajd (South Side) i grad je zvanično rasno najizdeljeniji grad u SAD. Kultni house DJ Frankie Knuckles je iz Njujorka došao u Čikago i nije mogao da veruje da belci ne idu na crne žuke i obrnuto. Ili slučaj John Burgea, zloglasnog detektiva čikaške policije koji je bio strah i trepet Sautsajda i koji se penzionisao tek 1993. nakon 20 godina terora crne populacije. Situacija napetosti prema američkoj državi i beloj policiji je stara sigurno 50 godina, počevši još od kasnih '60-ih kada je gorelo pola Čikaga. Ostaci vremena punog muke i beznađa su i kule i blokovi nečega što je nekad bio najveći američki stambeni projekat javnog stanovanja, Robert Taylor Homes. Tokom 2000-ih ovi blokovi su porušeni i na njihovom mestu su se sagradili niskospratni kompleksi zgrada za one sa gornjeg dela lestvice (proces koji je dosta dobro predstavljen u seriji The Wire). Dosta ljudi je moralo da se snalazi za krov nad glavom, porodice su se raspadale i čini se da je to dalo podsticaj talasu kriminala koji je Čikago poslednjih godina izbacio na vrh statistike za smrti izazvane vatrenim oružjem i stvorilo notorni nadimak – Chiraq. Građa i sadržaj Keefove muzike i ono što ju je tako “provozalo” po Čikagu su njegove godine i naizgled sumanuti tekstovi – najgušće, još od Wu Tanga, nabijenim referencama na lokalne ekipe, klike, krajeve, bande – i ovo doprinosi tom generalnom osećaju nekog “oživljavanja” 1991-e i cele priče oko starog bauka Gengsta Repa. Čikaški Sautsajd je sastavljen od 90% crne populacije i prema rečima Čif Kifa “a lot of hundred shots and a bunch of niggas can shoot 'em”.

Nema sumnje da je jeftina oprema i pristup tehnologijama samo drastično ubrzalo načine da se ova jezgra unutar-gradskog ludila što brže prebace do publike zaobilazeći standardne kanale promotera, izdavača, stanica itd. Pre su se demo-kasete nosile u izdavačke kuće, sada izdavačke kuće same sa parama dolaze u krajeve samo na osnovu dinamike praćenosti nekog videa na Jutjubu.

No, postoji precizno ime čoveka koji je smislio načine promocije ovog buma – to je Bump J, čikaški reper iz prve decenije XXI veka koji je i prvi počeo da radi dosledni “street rap”, tj. da taj fazon podiže u lokalu. Sada je u zatvoru, nakon što je priznao pljačku banke iz 2007. i služi 10-godišnju kaznu. Bump je oživeo opet praksu prodaje cd-ova na ulici, ispred srednjih škola. Na taj način je uspeo da dovede sebe u poziciju da mu priđe Lior Koen, jedan od direktora Warner Music-a i ponudi mu ugovor od milion dolara. Ipak, suđenje za pljačku je okončalo taj san. Twitter, Facebook, Jutjub i ostale socijalne mreže samo su ubrzale promociju i cirkulaciju stvari koje su kolale po hudovima od ruke do ruke i na zemlji. U roku od 30 dana, može da se postane gradska faca.

King Louie je jedan od klinaca koji je išao stopama Bump J-a i gurao svoju muziku po ulici, pre svega po srednjim školama. Pored Bump J-a, kao uzore navodi “južnjački rep”. Kaže da su “njegovi odande (country folk). Tako da volimo Down South sranje”. Škole, basket tereni, autobuske stanice, žurke, mesne zajednice – tu se promoviše muzika. Tejpovi King Louie-a i Big Homie Doe-a su koincidirali sa periodom kad Čikago postaje “Murder Capital” SAD. Kako kažu i Louie i Big Homie Doe – “street shit”. I to je u osnovi to, u dve reči. Street shit. Eastside Čikaga je u međuvremenu takođe re-evoluirao u opasan, divalj, pomalo prepušten sebi deo grada. Louie, Doe i Chief Keef su odatle. “Dro City” je još jedan nadimak za ovaj deo grada. Još jedna bitna faca tog poteza, Pacman, ubijen je u junu 2010-e. King Louie je, zbog učestvovanja u pucnjavi, završio paralizovan i morao je da uči opet da hoda.

Jako važan lik je gdin DGainz (Duan Gaines), čovek koji je zvanični videograf ovog talasa, koji je radio spotove gorepomenutoj trojci. Njegove spotove su klinci Čikaga prebacivali sa telefona na telefon, a taktika je bila da se mp3 pesme ne izbacuje – već da trake postoje samo na video snimcima Jutjuba. Gaines je sa Keefom snimio spot za pesmu “Bang” za pola sata, da bi ova postala interni čikaški hit.




Takođe, nema sumnje da je presudan uticaj izvršen od strane najprestižnije ekipe repa momentalno, Brick Squada iz Atlante. Generalno, stvar opšte saglasnosti je ta da je Brick Squad (Gucci Mane, Waka Flocka, Wooh da Kid, OJ Da Juiceman..) u rep uveo ono što su mu, mic po mic, isisavali ljudi kao Jay Z, Lil Wayne ili Kanye West. A to je ona neprerađena, neobrađena, neispolirana “Hood” esencija, onaj kriterijum koji od pesme ide pravo do lokalne ekipe, do ćoška, do novca, do sukoba itd. Brick Squad se načelno nije slagao sa dominantnom atmosferom koja je zatečena u repu njihovim dolaskom i sa njima se re-ustanovila jedna dodatno luđa estetika južnjačkog repa gde su hud priče obnovile svoj kontakt sa krajevskom svakodnevnicom, gde su bek-vokali bili izurlavani u pozadini, gde matrica nije bila matrica bez vatrenog oružja, a gde spot nije spot bez neke reference na Bloods bande. Otkad nikome u repu nije palo na pamet da svoj visokobudžetni hit spot počne sa “Yeah, most my niggaz rob, they don’t got no job”. Ova priča je bila ceo svet daleko od bezbrižne vizije “crnaca u Parizu” ili vizije Jay Z-vog crnog gospodina potpuno integrisanog u beli građanski establišment. No, više o ovome u drugom delu teksta koji će ići posle ovog, a koji će se specifičnije baviti južnjačkim repom i njegovom mestu u modernoj rep industriji. Odjednom, u žiži su opet kalašnjikovi, tekovi, razni kalibri, jeftine droge i blejanje sa ekipama - reprezentovanje ceo dan, svaki dan.

Chief Keef je “aminovan” od strane Brick Squada još pre spota za pesmu “Murda”, on ih redovno 
ističe kao možda prvi uzor na svoje stvaralaštvo i BSM je jedan od retkih aktera savremenog repa sa kojima Chief Keef nema problema. Cela "drill" scena je, uostalom, i bazirana na matricama koje su emulirale stilove ljudi kao što su Lex Luger i Southside, eminentne trap bitmejkere, koji sarađuju sa Brick Squadom. Naime, cela stvar se odvija možda čak i brže nego što smo mi belci sposobni da obradimo dimenzije koje to ima u Americi, gde se neko sa ovako brzom, drskom, bez ostatka pričom, sa ovoliko godina -- možda nikad nije pojavio. I naravno, opet je „Crna Zajednica“ (što je zbirno ime za onaj gornji deo crne populacije: popovi, profesori, socijalni radnici, intelektualci) počela da morališe na sav glas o tome da li je Chief Keef dobar uzor za mlade, šta njegova muzika poručuje, dokle će se više mladi crnci ubijati itd. Naravno, u pomoć odbrani građanskih vrednosti odmah je priskočio Lupe Fiasco da bi artikulisao interese crne srednje klase i aktivirao stari, dobri trik kako je „crni čovek gospodar,  a ne životinja i da niko ne bi trebao da podržava akte životinje“. Onda se naravno moralisalo o stopi ubistava u Čikagu i ko je za nju odgovoran i ko ima odgovornost ispred mladih naraštaja i koju im poruku šalje i da bi najbolje bilo da im neko pokaže kako je jako bitno školovati se i poštovati roditelje. Chief Keef, za sada, nema nameru da ulazi u rasprave te vrste. Jednostavno – reprezentuje se do kraja, ceo taj stil siromašnih klinaca unutar-gradskih sredina Čikaga od kojih će, prema statistici, barem petina ostaviti život na ulici u sukobu ili sa policijom, ili sa suparnicima. Sam Chief Keef je dva hita koja su ga probila van Čikaga ("I Don't Like" i "3Hunna"), snimio u babinoj kući, služeći kaznu kućnog pritvora jer je otvorio vatru na policajce koji su hteli da ga privedu.

Prirodno, u osporavanju Chief Keefa i cele priče, momentalno se poteže i argument kako on ne zna da repuje, kako to nije rep, kako ništa ne kaže itd. Sam Chief Keef kaže:
“See, motherfuckers think I can’t do metaphors and ain’t about metaphors and punchlines. They–” he gestured at a fanbase, outside the apartment, “don’t want to see me do that. I don’t sit down and ‘think,’ I write about what’s going on right now, what we just did, what just happened. That’s what I write about. I don’t be trying so hard. I used to, ask him–” he points at DJ Kenn. “He told me to stop! Kenn was the reason. He said, ‘stop saying so much.’ That’s why I got comfortable and started doing what I do”.

Jasno je da je ono što on radi sada jedna mala rep revolucija u načinu i pristupu pisanja i izvođenja rima. Takođe, na meti je određenih krugova što je za 4 meseca stigao da poklopi i Lil Waynea, i Lupe Fiasca i da se nepovoljno izrazi o Kanye Westu – i to jako smeta ljudima, očigledno. Evidentno je da je unutar rep igre čak i pomalo zaboravljeno šta znači biti i ponašati se kao – lik sa ulice.
Chief Keef i King Louie su snimili zajedničku stvar, nazvanu “Winning”, koja je još jedna himna “Hood Rich” ideologije, ideologije onog sloja ljudi van organizovanog sistema proizvodnje, plata, poreza, koji samom činjenicom tetoviranja od ramena na gore jasno stavljaju do znanja koji je njihov stav o tom idealu posla od 9 do 5, kući, porodici, računima, supermarketima vikendom itd.

Chief Keef i GBE su, inače, pripadnici bande Black Disciples (300) koja je suprotstavljena bandi Gangster Disciples, iako obe formalno pripadaju velikoj formaciji Folk Nation koja je stvorena još sedamdesetih. Prema izveštajima američkih specijalnih odreda za borbu protiv uličnih bandi, strukture bandi nikad nisu bile bolje organizovane i pretpostavlja se da je jedini razlog koji bande sprečava da budu ozbiljan društveni problem i dalje njihova preogromna rascepkanost i izdeljenost. Međutim, to nije GBE i Chief Keefa sprečilo da uspostavi sjajno partnerstvo sa momkom iz Vašingtona, Fat Trelom, koji je pripadnik Cutthroat Ganga, samostalne mini-organizacije koja se od Detroita proširila prema Floridi. Ovo je, momentalno, najvrelije, najsuštinskije, najjače rep partnerstvo koje postoji među mlađim facama repa i njihove dve saradnje, “Russian Roulette” i “Fuck the Fedz” su dokazi u prilog toj tezi. Iako Fat Trel nije iz Čikaga, on je definitivno faca na koju treba obratiti pažnju, kao još jedan izdanak uticaja Brick Squada i gang kulture u Americi koja živi svoju treću mladost, nakon sedamdesetih i devedesetih. [Slutty Boyz vs Glory Boyz]

Ukratko, ovo je to – ne treba previše širiti, jer je stvar uživo i može da se nadoknadi. Poslednja bitna vest jeste da je Chief Keef i GBE (Fredo Santana, Lil Reeese, SD, Lil Durk) umešan u istragu oko ubistva Lil JoJo-a, člana rivalske grupe Gangsta Disciples koji je snimio diss traku za GBE. Stvar je do te mere ozbiljna da Interscope records (koji su potpisali Chief Keefa) preti da poništi ugovor sa njim ako se ovo sve nastavi, a kao predmeru su odlučili da preuzmu njegov Tviter profil i počnu da pišu statuse koji se tiču univerzalne ljubavi, razumevanja i podrške. Treba videti kako će se sve to dalje razvijati, ali nema sumnje da svako ko odluči da stoji izvan ovih aktuelnosti, nema šta da traži u repu; jednako kao i ona ergela ljudi koja je na talasima Vice i Pitchfork magazina počela da uključuje savremeni rep kao zanimljiv dodatak svom životu na studijama dizajna, odnosa sa javnošću ili menadžmenta u kulturi.


GBE bejbi.

 2012 SUPPORT SOSA 2012 GBE / O BLOCK / 300 / CHIRAQ / BANG