Pošto je u pitanju fenomen koji se prebrzo širi, treba dati
reakciju koja će to ispratiti. Treba uhvatiti brzo ritam sa stvarima koje se
dešavaju u Čikagu, jer je u pitanju zamajac koji hip-hop nije imao... pa okej,
koliko god – dugo ga nije bilo.
Naravno, prva stvar je Chief Keef - Sosa (Čif Kif) i njegova ekipa
Glory Boyz Entertainment. Možda stvari kasne dok dođu do Balkana, možda naiđu
na otpor na Balkanu (mada tog otpora ima
svuda), ali Keefova „I don't like“ je momentalno svetski rep hit, svidelo se to
nama ili ne. Na tragu toga, odjednom smo svi saznali da lik ima 3 mikstejpa, da
je cela ta ekipa u proseku 18 godina povezana sa čikaškim bandama, da je
Interscope u predugovoru Keefu dao milion dolara (plus 3 miliona posle albuma,
u novembru), da je Keef ušao u bifove sa kim nije i jeste hteo itd. Ali, svaki
fenomen ima svoje naličje, neki kontekst, neku dinamiku unutar koje se izbacio
na površinu i postao dostupan široj javnosti.
Šta se to dešava u Čikagu i zašto je to važno za hip-hop ?
Pa, na ovo pitanje je možda najbolje odgovarati šifrovano,
kao Snoop i Dre koji su rekli da „to nije ništa sem gangsterske stvari“, ili
kako kaže Birdman na kraju epohalne „What Happened To that Boy“ – „However you
want it you can get it pimp -- From gangster to blood nigga, take it how you
want it nigga -- We did it how we live, aint nothin' but the thug thing nigga
-- Money thing motherfucker”. Money Thing. Ko razume, shvatiće ovaj klasičan
smisao crnaca da čitava životna iskustva i prakse strpaju u jednu nabacanu rečenicu,
kodiranu do tačke besmisla. Kakav se to momentalno Money Thing dešava u Čikagu,
gradu koji su mladi gengbengeri preimenovali u Chiraq?
Čikago, treći po veličini grad u SAD (nakon Njujorka i Los
Anđelesa) je već dao svetu jedan žanr, a to je house muzika i gomila njenih
podpravaca. Ipak, grad je oduvek kaskao iza i Njujorka i Los Anđelesa na
nacionalnoj hip-hop mapi, a krajem ’90-ih i ulaskom Juga u fokus, Čikago (i
cela oblast Srednjeg Zapada) je potpuno ispala iz vidokruga. Treba svakako tu
pomenuti Commona, ali istina je da do Kanye Westa, Čikago nije imao rep igrača
tog kalibra. I opet tišina, sa pojavama ljudi kao što su Lupe Fiasco (mada, i
dalje nije jasno ko njega sluša) sve do eksplozije talasa mladih ljudi koji su
u čikaški rep uneli abnormalne količine gangsterizma, u svim značenjima te
reči.
Sada već pričamo o “drill sceni” (još jedna klasična igra
reči – “Drill” je bušenje, a reč je uzeta iz “Drillinois”, što je referenca na
državu Illinois) – mikrosceni koja se stvarala “odozdo”, u kontrolisanim
usovima relativno zatvorenog sistema, a ipak dovoljno povezanog između sebe:
ulice, srednje škole, socijalne mreže, klubovi, žurke, mikstejpovi, spotovi sa
mobilnih itd.
Zvuk Čikaga je zvuk izuzetne segregacije. Beli stanovnici
Čikaga su svojevremeno kamenovali kolonu Matina Lutera Kinga kada je prolazio
kroz crni Sautsajd (South Side) i grad je zvanično rasno najizdeljeniji grad u
SAD. Kultni house DJ Frankie Knuckles je iz Njujorka došao u Čikago i nije
mogao da veruje da belci ne idu na crne žuke i obrnuto. Ili slučaj John Burgea,
zloglasnog detektiva čikaške policije koji je bio strah i trepet Sautsajda i
koji se penzionisao tek 1993. nakon 20 godina terora crne populacije. Situacija napetosti prema američkoj državi i beloj policiji je stara sigurno 50 godina, počevši još od kasnih '60-ih kada je gorelo pola Čikaga. Ostaci
vremena punog muke i beznađa su i kule i blokovi nečega što je nekad bio
najveći američki stambeni projekat javnog stanovanja, Robert Taylor Homes.
Tokom 2000-ih ovi blokovi su porušeni i na njihovom mestu su se sagradili
niskospratni kompleksi zgrada za one sa gornjeg dela lestvice (proces koji je dosta dobro predstavljen u seriji The Wire). Dosta ljudi je
moralo da se snalazi za krov nad glavom, porodice su se raspadale i čini se da
je to dalo podsticaj talasu kriminala koji je Čikago poslednjih godina izbacio
na vrh statistike za smrti izazvane vatrenim oružjem i stvorilo notorni nadimak
– Chiraq. Građa i sadržaj Keefove muzike i ono što ju je tako “provozalo” po
Čikagu su njegove godine i naizgled sumanuti tekstovi – najgušće, još od Wu
Tanga, nabijenim referencama na lokalne ekipe, klike, krajeve, bande – i ovo
doprinosi tom generalnom osećaju nekog “oživljavanja” 1991-e i cele priče oko
starog bauka Gengsta Repa. Čikaški Sautsajd je sastavljen od 90% crne
populacije i prema rečima Čif Kifa “a lot of hundred shots and a bunch of
niggas can shoot 'em”.
Nema sumnje da je jeftina oprema i pristup tehnologijama
samo drastično ubrzalo načine da se ova jezgra unutar-gradskog ludila što brže
prebace do publike zaobilazeći standardne kanale promotera, izdavača, stanica
itd. Pre su se demo-kasete nosile u izdavačke kuće, sada izdavačke kuće same sa
parama dolaze u krajeve samo na osnovu dinamike praćenosti nekog videa na
Jutjubu.
No, postoji precizno ime čoveka koji je smislio načine
promocije ovog buma – to je Bump J, čikaški reper iz prve decenije XXI veka
koji je i prvi počeo da radi dosledni “street rap”, tj. da taj fazon podiže u
lokalu. Sada je u zatvoru, nakon što je priznao pljačku banke iz 2007. i služi
10-godišnju kaznu. Bump je oživeo opet praksu prodaje cd-ova na ulici, ispred
srednjih škola. Na taj način je uspeo da dovede sebe u poziciju da mu priđe
Lior Koen, jedan od direktora Warner Music-a i ponudi mu ugovor od milion
dolara. Ipak, suđenje za pljačku je okončalo taj san. Twitter, Facebook, Jutjub i ostale socijalne mreže samo su ubrzale promociju i cirkulaciju stvari koje su kolale po hudovima od ruke do ruke i na zemlji. U roku od 30 dana, može da se postane gradska faca.
King Louie je jedan od klinaca koji je išao stopama Bump J-a
i gurao svoju muziku po ulici, pre svega po srednjim školama. Pored Bump J-a,
kao uzore navodi “južnjački rep”. Kaže da su “njegovi odande (country folk).
Tako da volimo Down South sranje”. Škole, basket tereni, autobuske stanice,
žurke, mesne zajednice – tu se promoviše muzika. Tejpovi King Louie-a i Big Homie Doe-a su koincidirali sa periodom kad Čikago postaje “Murder Capital”
SAD. Kako kažu i Louie i Big Homie Doe – “street shit”. I to je u osnovi to, u
dve reči. Street shit. Eastside Čikaga je u međuvremenu takođe re-evoluirao u
opasan, divalj, pomalo prepušten sebi deo grada. Louie, Doe i Chief Keef su
odatle. “Dro City” je još jedan nadimak za ovaj deo grada. Još jedna bitna faca tog poteza, Pacman, ubijen je u junu 2010-e. King Louie je, zbog učestvovanja u pucnjavi, završio paralizovan i morao je da uči opet da hoda.
Jako važan lik je gdin DGainz (Duan Gaines), čovek koji je
zvanični videograf ovog talasa, koji je radio spotove gorepomenutoj trojci.
Njegove spotove su klinci Čikaga prebacivali sa telefona na telefon, a taktika
je bila da se mp3 pesme ne izbacuje – već da trake postoje samo na video
snimcima Jutjuba. Gaines je sa Keefom snimio spot za pesmu “Bang” za pola sata,
da bi ova postala interni čikaški hit.
Takođe, nema sumnje da je presudan uticaj izvršen od strane
najprestižnije ekipe repa momentalno, Brick Squada iz Atlante. Generalno, stvar
opšte saglasnosti je ta da je Brick Squad (Gucci Mane, Waka Flocka, Wooh da
Kid, OJ Da Juiceman..) u rep uveo ono što su mu, mic po mic, isisavali ljudi
kao Jay Z, Lil Wayne ili Kanye West. A to je ona neprerađena, neobrađena,
neispolirana “Hood” esencija, onaj kriterijum koji od pesme ide pravo do
lokalne ekipe, do ćoška, do novca, do sukoba itd. Brick Squad se načelno nije
slagao sa dominantnom atmosferom koja je zatečena u repu njihovim dolaskom i sa
njima se re-ustanovila jedna dodatno luđa estetika južnjačkog repa gde su hud
priče obnovile svoj kontakt sa krajevskom svakodnevnicom, gde su bek-vokali
bili izurlavani u pozadini, gde matrica nije bila matrica bez vatrenog oružja,
a gde spot nije spot bez neke reference na Bloods bande. Otkad nikome u repu
nije palo na pamet da svoj visokobudžetni hit spot počne sa “Yeah, most my
niggaz rob, they don’t got no job”. Ova priča je bila ceo svet daleko od
bezbrižne vizije “crnaca u Parizu” ili vizije Jay Z-vog crnog gospodina potpuno
integrisanog u beli građanski establišment. No, više o ovome u drugom delu
teksta koji će ići posle ovog, a koji će se specifičnije baviti južnjačkim
repom i njegovom mestu u modernoj rep industriji. Odjednom, u žiži su opet kalašnjikovi, tekovi, razni kalibri, jeftine droge i blejanje sa ekipama - reprezentovanje ceo dan, svaki dan.
Chief Keef je “aminovan” od strane Brick Squada još pre
spota za pesmu “Murda”, on ih redovno
ističe kao možda prvi uzor na svoje
stvaralaštvo i BSM je jedan od retkih aktera savremenog repa sa kojima Chief
Keef nema problema. Cela "drill" scena je, uostalom, i bazirana na matricama koje su emulirale stilove ljudi kao što su Lex Luger i Southside, eminentne trap bitmejkere, koji sarađuju sa Brick Squadom. Naime, cela stvar se odvija možda čak i brže nego što smo
mi belci sposobni da obradimo dimenzije koje to ima u Americi, gde se neko sa
ovako brzom, drskom, bez ostatka pričom, sa ovoliko godina -- možda nikad nije pojavio. I naravno, opet je „Crna Zajednica“ (što je zbirno
ime za onaj gornji deo crne populacije: popovi, profesori, socijalni radnici,
intelektualci) počela da morališe na sav glas o tome da li je Chief Keef dobar
uzor za mlade, šta njegova muzika poručuje, dokle će se više mladi crnci
ubijati itd. Naravno, u pomoć odbrani građanskih vrednosti odmah je priskočio Lupe Fiasco da bi
artikulisao interese crne srednje klase i aktivirao stari, dobri trik kako je „crni
čovek gospodar, a ne životinja i da niko
ne bi trebao da podržava akte životinje“. Onda se naravno moralisalo o stopi ubistava
u Čikagu i ko je za nju odgovoran i ko ima odgovornost ispred mladih naraštaja
i koju im poruku šalje i da bi najbolje bilo da im neko pokaže kako je jako bitno školovati se i poštovati roditelje. Chief Keef, za sada, nema nameru da ulazi u
rasprave te vrste. Jednostavno – reprezentuje se do kraja, ceo taj stil
siromašnih klinaca unutar-gradskih sredina Čikaga od kojih će, prema
statistici, barem petina ostaviti život na ulici u sukobu ili sa policijom, ili
sa suparnicima. Sam Chief Keef je dva hita koja su ga probila van Čikaga ("I Don't Like" i "3Hunna"), snimio
u babinoj kući, služeći kaznu kućnog pritvora jer je otvorio vatru na policajce
koji su hteli da ga privedu.
Prirodno,
u osporavanju Chief Keefa i cele priče, momentalno se poteže i argument kako on
ne zna da repuje, kako to nije rep, kako ništa ne kaže itd. Sam Chief Keef
kaže:
“See, motherfuckers think I can’t do metaphors and ain’t
about metaphors and punchlines. They–” he gestured at a fanbase, outside the
apartment, “don’t want to see me do that. I don’t sit down and ‘think,’ I write
about what’s going on right now, what we just did, what just happened. That’s
what I write about. I don’t be trying so hard. I used to, ask him–” he points
at DJ Kenn. “He told me to stop! Kenn was the reason. He said, ‘stop saying so
much.’ That’s why I got comfortable and started doing what I do”.
Jasno je da je ono što on radi sada jedna mala rep
revolucija u načinu i pristupu pisanja i izvođenja rima. Takođe, na meti je
određenih krugova što je za 4 meseca stigao da poklopi i Lil Waynea, i Lupe
Fiasca i da se nepovoljno izrazi o Kanye Westu – i to jako smeta ljudima,
očigledno. Evidentno je da je unutar rep igre čak i pomalo zaboravljeno šta
znači biti i ponašati se kao – lik sa ulice.
Chief Keef i King Louie su snimili zajedničku stvar, nazvanu
“Winning”, koja je još jedna himna “Hood Rich” ideologije, ideologije onog
sloja ljudi van organizovanog sistema proizvodnje, plata, poreza, koji samom
činjenicom tetoviranja od ramena na gore jasno stavljaju do znanja koji je
njihov stav o tom idealu posla od 9 do 5, kući, porodici, računima,
supermarketima vikendom itd.
Chief Keef i GBE su, inače, pripadnici bande Black Disciples (300)
koja je suprotstavljena bandi Gangster Disciples, iako obe formalno pripadaju
velikoj formaciji Folk Nation koja je stvorena još sedamdesetih. Prema
izveštajima američkih specijalnih odreda za borbu protiv uličnih bandi,
strukture bandi nikad nisu bile bolje organizovane i pretpostavlja se da je
jedini razlog koji bande sprečava da budu ozbiljan društveni problem i dalje
njihova preogromna rascepkanost i izdeljenost. Međutim, to nije GBE i Chief
Keefa sprečilo da uspostavi sjajno partnerstvo sa momkom iz Vašingtona, Fat
Trelom, koji je pripadnik Cutthroat Ganga, samostalne mini-organizacije koja se
od Detroita proširila prema Floridi. Ovo je, momentalno, najvrelije,
najsuštinskije, najjače rep partnerstvo koje postoji među mlađim facama repa i
njihove dve saradnje, “Russian Roulette” i “Fuck the Fedz” su dokazi u prilog
toj tezi. Iako Fat Trel nije iz Čikaga, on je definitivno faca na koju treba
obratiti pažnju, kao još jedan izdanak uticaja Brick Squada i gang kulture u
Americi koja živi svoju treću mladost, nakon sedamdesetih i devedesetih. [Slutty Boyz vs Glory Boyz]
Ukratko, ovo je to – ne treba previše širiti, jer je stvar
uživo i može da se nadoknadi. Poslednja bitna vest jeste da je Chief Keef i GBE (Fredo Santana, Lil Reeese, SD, Lil Durk)
umešan u istragu oko ubistva Lil JoJo-a, člana rivalske grupe Gangsta Disciples
koji je snimio diss traku za GBE. Stvar je do te mere ozbiljna da Interscope
records (koji su potpisali Chief Keefa) preti da poništi ugovor sa njim ako se
ovo sve nastavi, a kao predmeru su odlučili da preuzmu njegov Tviter profil i
počnu da pišu statuse koji se tiču univerzalne ljubavi, razumevanja i podrške.
Treba videti kako će se sve to dalje razvijati, ali nema sumnje da svako ko
odluči da stoji izvan ovih aktuelnosti, nema šta da traži u repu; jednako kao i
ona ergela ljudi koja je na talasima Vice i Pitchfork magazina počela da
uključuje savremeni rep kao zanimljiv dodatak svom životu na studijama dizajna,
odnosa sa javnošću ili menadžmenta u kulturi.
10 коментара:
podrška za sosu i ekipu, a i za brick squad, nego jedna opštija primedba na prozivanje waynea, kanyea i jigge. :)
baš oni su glavni likovi koji su otvorili dnk hc rapa u poslednjih 10ak godina i iz njega izvukli najsvežiju varijantu reprezenta - najsuvlji individualni hc reprezent, apsolutizam, perspektiva boga i od-vezanost od svega što nije najnedeljivije "ja" pa, samim tim, i odvezanost od huda. s druge strane, ma koliko bila zanimljiva priča o tome šta se dešava u poslednje vreme u čikagu i ma koliko čovek koji je stvorio chief keefa bio stanovnik čikaga, chief keef jako slabo ako i uopšte referiše na tu lokalnu priču (ovde ne prihvatam prigovor da i bez lokalnih referenci ipak reprezentuje mindstate jer njegove rime ni na koji način nisu striktno čikaški mindstate). on najviše reprezentuje baš na ovom individualnom nivou kao i gucci, kao i lil b i mnogi drugi. geng rilejtid prijave, pretnje s pucanjem i sranja su tu više folklor i scenografija koja treba da proda priču i prilično su bezimene tj. neadresirane (kao u weezyjevim beskonačnim kistajlovima sa mlataranjem oružjem) što samo na individualni reprezent dodaje taj konfrontativni ton na koji se lože oni koji još uvek stoje na pozicijama genksta repa s kraja 80ih/početka 90ih tj. pravog hud genksta reprezenta od krvi i mesa. znači, neko tom pucačkom scenografijom začini taj individualni reprezent, dok neko to začini emo momentima kao drake, lil b, kanye na nekim mestima i sl. prosto, svi ti ljudi kapiraju da ne mogu dosledno da izrokaju potpuno hc individualni stav bez bilo kakvog referisanja na druge osobe (makar bile bezimene), a da to neko kupi.
a u vezi sa ovim pozivanjem na bekgraund lika koji je stvorio chief keefa, još jedna generalna primedba na kritiku repa uopšte - naime, na doslednost u kritičkom tonu i tome šta se uzima u obzir u analizi. dok se slažem da rep jeste stvar čije je stanište na tankoj liniji između predstavljanja "stvarne" stvarnosti i fikcije (fikcije uglavnom proizvedene u pokušaju da predstaviš sebe kao superheroja), ipak mislim da u proceni SAMIH RIMA određenog repera nisu od koristi informacije o njegovom/njenom svakodnevnom "civilnom" životu i poreklu ili da, ako se već uzimaju u obzir, onda to treba raditi dosledno a ne npr. u analizi chief keefa, juicea, bs itd. pričati o bekgraundu tih likova u "stvarnoj" stvarnosti, a u slučaju npr. nasa, moskrija, marlona, monogamije itd. ne upuštati se previše u analizu priče likova od krvi i mesa koji stoje iza tih rap konstruisanih ličnosti :)
ok, tu se necemo sloziti. ja nikad necu stati na poziciju da se hud prica (rep = hud) moze razvezivati do kraja i kraja i beskraja, posebno da se odvezuje od huda. i to je principijalno, to je aksiomatski, u tom smislu oko toga nema pregovora da li je hardkor pristup taj koji te vodi u nekomunikativni autizam koji ne zeli da referise na klasu, lokal, ekipu, kontekst itd.
ja sam na poziciji da u svojim najgadnijim momentima pomenuta tri emsija napustaju teren ulice i to je ocena sa kojom se slazem ne samo ja, vec i mnogi drugi pisci o repu sa drugih meridijana, na kraju krajeva, sa tim se slaze i dobar deo hud publike u Americi.
sto se tice odnosa "samih rima" i odnosa o "civilnom" zivotu, tu se slazemo skroz, ali prosto mi je bilo zanimljivo da se dotaknem i ovog konteksta srednjeg zapada i cikaske svakodnevnice oko koje nije bilo reci nimalo na ovim prostorima.
takodje, konstrukcija rep licnosti nije izuzeta od te konkretne licnosti od krvi i mesa jer ko konstruise rep licnost ? pa upravo to meso koje raste u konkretnom vremenu, na konkretnom mestu, okruzeno i motivisano konkretnim znakovima.
pa moraš da priznaš da je hud reprezent i kod gučija i kod čifa ipak samo začin, da nije suštinska stvar, nije srastao sa likom koji predstavljaju, to su samo neke nevažne i dosta labave napomene. prosto, nema klasičnih hud reprezent momenata up on crenshaw, at the swap-meet, ili tu smo u ovim ili onim paviljonima/projektima, na skupu 5% ili na tom i tom basket terenu. (više odgovara stavu andrea 3000 u "two dope boyz..." kojim je i započeta ta apsolutizacija rep lika - "this ol sucka mc stepped up to me, challenged andre to a battle... i grew up to myself not round no park benches, just a nigga BUSTIN FLOWS UP IN THE APARTMENTS")
evo tačno se i u ovim trakama koje bi trebalo da budu natopljene lokalnim vidi razlika između jedne klasične glave kakva je luda i guccija koji je odrastao na ovim vrednostima apsolutnog reprezenta - http://rapgenius.com/Gucci-mane-atlanta-zoo-lyrics
na šta inače gucci referiše pored sebe - pa u 99% slučajeva na globalne brendove :)
i normalno da se slažeš da kanye, weezy i jigga napuštaju teren ulice i bilo koje druge terene - nema tu turf priče više, to sam i ja napisao :) u tome je i poenta onoga što je u zametku cele rap priče - izdizanje iznad svega, nebo (status boga/apsolutnost) je granica. nisi određen/ograničen bilo kojim odnosom, nisi uvezan bilo kojim obzirom, nema granica - svoj na svom, goin for mine trip ide do kraja, "a selo je moje cela šumadija"...
rekli smo već - hardcore trip i ulični trip se razilaze tu na tom mestu jer uličnost repa zahteva konfrontaciju, a konfrontacija ukida apsolutnost kojoj se teži. međutim, u komercijalnom smislu konfrontacija je ono što prodaje rep priču jer ljudi prosto hoće da vide nešto što je dinamično, živo, hormonski i što, na kraju krajeva, više odgovara njihovom životnom iskustvu - bilo je da je konfrontacija na nekim battle pobedničkim osnovama, bilo da je to na nekim emo luzerskim osnovama. u svakom slučaju to ima više "ljudski" šmek i to i jeste tako jer ovo bez konfrontacije nema šmeka, tj. božanski je sterilno.
i na kraju - rep je ipak simbolička i pojmovna delatnost. dakle, "reči i rime su za mene borbeno polje" - znaš dobro da ni ti sam da ne bi odricao vrednost nijednom reperu koji ima jake rime, a ne ispunjava 1/1 uslove "street creda" (ono sa rick rossom ćemo uzeti da je bilo iz lične antipatije prema debeljku :))
dakle, rep ličnost konstruišu pojmovi "uspeha", "ostvarenosti", "dominantnosti", "apsolutnosti" i što emsi bolje i jasnije barata samim tim pojmovima, više je u stanju da na simboličkom planu izvede svoju ličnost kao zaokruženu, monolitnu i apsolutnu, kao untouchable u toj simboličkoj ravni.
i još jednom ponavljam - naravno, to koliko ko dosledno sebe ispredstavlja još uvek nema veze sa komercijalnim uspehom jer publika traži one koji pate i koji se "stvarno" bore (vidimo i na današnji dan, posle 16 godina od zvanične smrti da je taj jedan emo reper, 2pac, najveći rap brend :))
a i ovaj kontekst rap/hood - nije istina da hudovi u americi nisu prepoznali waynea, jiggu i kanyea.
to je prva stvar, a druga je da nisu ni njih trojica baš najradikalnije moguće u tom apsolutističkom reprezentu, kao uostalom ni gucci, ni lil b itd.
međutim, čak i da jesu radikalni i skroz "autistični", taj apsolutistički reprezent opet proističe - kao i čitava tradicija hc rap stava - iz uličnog borbenog/pobedničkog tripa i ulica ga prepoznaje, iako ne može sa njim da se saživi na ovoj "everyday struggle" liniji. možda donekle na nivou hedonizma i party priče, iako su i tu različiti svetovi.
u svakom slučaju pobednički stav prepoznaje pobednički stav, hedonizam prepoznaje hedonizam - to je ono što je još od roxyja bila stvar preko koje je hip-hop kultura ispoljila svoj integracionistički t.j. globalistički potencijal, a nastavilo se sa penthouse žurkama i modnom ekipom itd. itd.
kapiram da ti je bitno sve to zbog klasne priče, ali likovima koji dođu do mogućnosti da se samoodrede u životu bez ikakvih obzira više nije bitno da li šetaju ove ili one gilje i da li piju ovo ili ono. ako nabaciš kao protivprimere raea, ghosta, 50 centa - ova prva dvojica nisu u tolikom kešu, a sva trojica i dalje kao svoju ciljnu grupu vide ekipu koja je na ulici u americi i, što je najbitnije, obraćaju im se na PEER TO PEER osnovi, tako da ne mogu mnogo da se zajebavaju ni sa jednim od aspekata životnog stila (odećom, obućom, pićima...) jer bi im to sjebalo lične brendove, a samim tim i cash flow
kapiram ja gde bi ti da ga odvuces, ove argumente smo razmenili nekoliko puta napred-nazad i nikako ne mislim da su ti argumenti bez osnova, ali prosto mislim da, ako pricamo o korenitom pitanju (GDE i KAKO nesto nastaje), dolazimo o pitanju klase. a pitanje klase, pa nema tog integracionizma koje bi to pitanje moglo da pojede, i da ga stavi na 3-e ili 4-o mesto.
nebitni likovi koji rade losu muziku,za 3 meseca ih se niko nece secati
nemoguće brate da su nebitni jer evo mi pričamo o njima ovde u srbiji
a plus si još ti
Anoniman
pa nemaš osnova da im prigovoriš ;l
Osveženje na rep nebesima, bejbi bum, da se tako estradno-tabloidno izrazim. Pitanje je sa kolikim intelektualnim kapacitetom da održe, odnosno ostave u životu svoj talenat i harizmu, raspolažu mlađani momci. Beše nekad mlada nada Young Turk, Hot Boys, uzlet Cash Moneya. Talenat, harizma, pare, sve je bilo tu, osim pameti, dopovi, zatvori i tol'ko mu je bilo. Sa druge strane stoji Fifti, sa školskim primerom priče from nuttin to sumthin kao proizvodom strašne inteligencije, smisla za biznis i poštovanja puta koji je prešao da bi stigao do svog prvog ugovora. GBE su koliko vidim, dobijali ugovore na lep broj vjuova na Jutjubu, što može biti mač sa dve oštrice i za njih i za izdavače. Nek su živi i zdravi :)
Mnogo mi je drago sto neko prati ovako aktivno hip-hop i pritom uspeva da usput pruzi nekakvu analizu tih desavanja sa malo sirom svescu o drustvenim kretanjima.
Samo napred!
Dobra bitka!
Постави коментар