Пратиоци

уторак, 6. септембар 2011.

Kratak pregled istorije Crne muzike vol. 1


Evo pred nama još jedne stvari koje nema na srpskohrvatskom jeziku, a to je brzi, sažeti - a ipak pun činjenica i podataka pregled istorije razvoja crne muzike.

Crna muzika se odnosi na muziku crnaca dovedenih iz Afrike da rade na plantažama evropskih gazdi u Severnoj Americi i ostrvima Kariba. Oni su iz zapadne Afrike (odakle su većinski dovođeni) sa sobom u Novi Svet poneli i svoja shvatanja, običaje, svoju muziku i sopstvene ideje koje vezuju za muziku.

3 ključne ideje koje su oni doneli, a koje su bile strane evropskom poimanju muzike (koje je i danas dominantno) su bile:

a) - oslanjanje na improvizaciju

U Africi muzika nije bila pisana. Imala je neke druge društvene svrhe i uglavnom je bila proizvođena na licu mesta, uz obrede, proslave, rituale, razne socijalne prilike. Nisu imali potrebu da zapisuju muziku i radije su se oslanjali na impuls spontanosti proizvodnje muzike na licu mesta. Ovo je ključna tačka za kasniji razvoj jazz muzike, ali i načelnu ideju improvizacije u muzici. U evropskoj klasičnoj tradiciji, za vrhunski kvalitet se smatralo strogo i pedantno zapisivanje muzike i njena kasnije reprodukcija, po tim istim pravilima.

b) - prvenstvo Ritma

Ritam. Osnovna jedinica važnosti crne muzike. Nema crne muzike (sem jazza u nekim fazama) koja nije ritmu posvetila najveću pažnju i insistirala na ritmu. Funk, techno i drum n bass (naprimer) su, kao žanrovi, izgradili svoju bazu i ime na promociji isključivo ritmičnosti.

Važnost ritma je donešena iz muzike zapadne Afrike. Evropljani su vekovima razvijali melodiju i harmoniju, dok je ritam bio sveden na pratnju i podršku kompleksnim harmonskim strukturama. Afrička tradicija je skoro potpuno negirala melodiju i harmoniju u odnosu na ritam – na beat, na groove, na ponavljanje koje je u prvom planu i koje ima funkciju pomalo transičnog zavođenja, što je ostatak ritualne svrhe muzike. Stoga, današnja plesna muzika proističe iz crne muzičke tradicije, od jump bluesa i rock n rolla naovamo. Rap je takođe, prvo i osnovno - muzika zabave, muzika društvenosti i muzika plesa.

c) - teksturalnost

Ovo je došlo kasnije kroz jazz. Muzičari su se, oslobođeni tereta harmonija, trudili da istražuju teksturu, boju zvuka, tu „suvu opipljivost“ zvuka po kome danas razvrstavamo neke zvukove na prljave, sirove, grube, tupe, piskave, hrskave, duboke itd. Sve od jazza naovamo, dosta crnih muzičara jako vodi računa o zvučnoj paleti koju koristi pri svojim kompozicijama da bi dobili željeni efekat. Od free jazza, preko Milesove „fusion“ faze, preko acid housea, Detroita do Bomb Squada i Pharella – postoji taj momenat traženja „idealnog zvuka“: boje, kvaliteta, unikatnosti itd.

d) - snaga Reči

Zapadna Afrika je bila puna mitova i verovanja lokalnih naroda u magične sposobnosti reči. Afrička oralna tradicija, koncept Nommo, je odgovoran za suludi crnački sleng, fleksibilnost u pristupu verbalnom govoru – samim tim i za celu umetnost repa. Verovalo se da reči, baratanje rečima otelotvoruju i potvrđuju životnu snagu i da čoveku dozvoljavaju da vlada pojavama oko sebe. Verovanje u Nommo je bilo tako jako da su se sve društvene aktivnosti odvijale uz pratnju reči. Postojala je vera u to da sve žive stvari i pojave u svetu LEŽE na rečima, da zavise od reči. Ovo je suština shvatanje fenomena zvanog rap.

Sleng crnaca je našao svoje mesto u svakom žanru koje je imalo veze sa crncima. To je verovatno najširi, najkompleksniji i najbrže šireći sleng na svetu. Ali odakle on dolazi ?

Dolazi iz dana robovlasništva gde su crni ljudi razvijali svoj sopstveni STIL govora, koji se sastojao od gusto nabijenih šifri i metafora. Skoro striktno se pričalo u prenesenim značenjima, budući da su im robovlasnici zabranili komunikaciju, posebno komunikaciju o njima samima i na njihovom matičnom jeziku. Dakle, morali su da pričaju na engleskom i morali su da pričaju o stvarima koje se ne tiču njih direktno. Ovaj način komunikacije je posebno praktikovan na Kongo trgu u Nju Orleansu, gde su robovi blejali i prosto razmenjivali verbalne fazone i rutine. Uskoro su se gazde jako zabrinule oko toga i zabranile takva okupljanja. To je početak verbalnog flexinga, razvijanja stila i liričkih i oratorskih veština koje do dan danas razdvajaju loše repere od onih dobrih. To je bilo prvo bildovanje skila.

Gomila verbalnih društvenih igrica je nastala u tom periodu kada su robovi među sobom igrali igre nadjebavanja drugog verbalno, to su bili prvi betlovi. Prosto jer nisu imali šta da rade. Toasting, testifying, rapping – to su sve bile igre reči na kojima su proistekli čitavi mitovi juga gde se nije znalo šta je laž, a šta ne. To je prosto bila priča, fazon, spika koja se nadograđivala dok nije dala neke ključne mitove tadašnjeg američkog juga kao što je mit o Stagger Lee-ju (Stack O Lee). To je prva badman priča poznata u modernom svetu. Stagger Lee je bio makro/taksista u Nju Orleansu koji je ubio belca jer mu je ovaj navodno dirao šešir. Ono što čujemo u skitovima na 36 Chambers između Methoda i Raekwona je praksa stara među crncima preko 140 godina. Nadjebati onog drugog, nadvisiti ga, predstaviti sebe kao glavnog čoveka, glavnog baju, nedodirljivog, apsolutnog – to je sve uvežbavano skoro vek i po pre početka snimanja repa i izrokavanja žurki do osam ujutru.

Blues je bio prvi žanr u kome su ove verbalne i društvene prakse došle do izražaja. Ovde će ukratko biti reči o recimo 15-ak žanrova koje je izrodila crna muzička kultura i trudiću se da pokažem kontinuitete ideja, koncepata i međusobna preplitanja koja su dovela do onoga što imamo od devedesetih do sada.

Blues, Jazz, Rhythm n Blues-Jump blues, Rock n roll, Soul, Ska/Rocksteady/Reggae, Funk, Fusion, Dub, Disco, House, Dancehall, Electro, Techno, Breakbeat, Bass music, Rap, Jungle-Drum'n'Bass.







Blues

Blues nastaje kao prva forma muzike gde crnci uzimaju u ruke bele instrumente sa kojima se tada susreću u Americi. Termin blues potiče od „blue devils“ – još jedne verbalne šifre koja se odnosi na tugu, melanholiju i depresiju koja se taložila kod ljudi koji su crnčili po rudnicima, poljima, njivama, domaćinstvima itd.

Sam nastanak bluza (još pre početka XX veka) je kompleksan jer je sastavljen od gomile pevačkih tradicija crnaca koje mu prethode, a to su: crkvene, duhovne pesme crnaca, pesama sa polja, radnih pesama, slavskih pesama i tako dalje. Takođe, bluz kao forma se primitivno razvijao još za vreme “minstrel” predstava tokom XIX veka i može se reći da je muzički miks koji se stvarao u “minstrel” ponudi u velikoj meri uticao na ono što će se oko početka XX veka i kraja minstrela zvati blues.

Pevanje u bluzu je više ritmičko izgovaranje, recitovanje reči nego što je to neko melodijsko razvijanje glasa, kao u evropskoj muzici. Dosta vokala u bluzu se sastoji od jauka, uzvika, šištanja, kreštanja i ostalih tonaliteta koji se i danas nalaze u ekspresivnoj vokalnoj tradiciji crnaca. Teme su se svodile na one najbliže i najmomentalnije: izgubljenu ljubav, težak život u siromaštvu, usamljenost, okrutnost policije i organa zakona, kao i na lutajući život, život na putu. Ali, postoje i one gengsta teme koje se tiču umeća sa ženama, seksualnu superiornost, zatim o sukobu sa zakonom i želji da se pobedi sve i svako itd. Ove potonje teme se posebno javljaju nakon velike sobe crnaca sa juga na industrijalizovani sever posle II Sv. rata. Nakon toga, veliki deo briga feudalnog života juga prosto nije mogao da bude u opticaju.

Nakon polovine šezdesetih, bluz prolazi kroz dosta mutacija, da bi negde pojavom Jimija Hendrixa bio potpuno zaključan i zapečaćen. Svirati bluz muziku posle Hendriksa je najklasičnija bastardizacija jednom carskog žanra i uglavnom posao belih i crnih boema širom sveta. Posebno ako je svirate u nekom proto-bajkerskom, hard rock izdanju, mislim da je onda sve jasno.

Izvođači:
Son House, Blind Lemon Jefferson, Charley Patton, Robert Johnson, Memphis Minnie, Big Bill Broonzy, Bukka White, John Lee Hooker, Skip James, Screamin Jay Hawkins, Muddy Waters, Elmore James, Buddy Guy, Etta James, Lightnin Hopkins, T-Bone Walker, Howlin Wolf...
Sve što nabodete u nekom 1930-1964 naprimer rasponu najverovatnije je suvo zlato. Izvinuću se sam sebi jer moram da proberem najpoznatije samo radi prostora - imam ogromnu ljubav prema bluesu, jer moja ljubav prema crnoj muzici je krenula ovde, pre nekih 11 godina.

Stilovi: delta blues, boogie, Chicago blues



Jazz

Jazz je jako teško objasniti.

Sama naziv je još jedna sleng šifra njuorleanških crnaca provučena kroz slojeve višeznačja. Reč JAZZ nastaje od reči Jism ili Gism – što je bila reč za recimo životnu energiju, naboj, osećaj životnog poleta. Mada, ubačena u „jizm“ modus ili još pre u „jizz“ varijantu – značila je ispucano muško seme, koje se povezivalo sa životnom radosti i tim osećajem od koga smo krenuli. Dakle, ima veze sa svršavanjem.

Mic po mic, godinu po godinu, ostalo je jazz. Muzika svečanih bendova Nju Orleansa sastavljenih od crnaca koji su svirali na sahranama, javnim kućama, proslavama, karnevalima nazvana je jazz. To je prva popularna američka muzika ikad, nastala skoro bez ikakvih uticaja evropske muzičke tradicije. Dosta dugo je u njemu bio primetan uticaj blues muzike, i jako je zanimljivo pratiti razvoj i međusoban uticaj koji su ova dva žanra imali jedan na drugi.

Jazz je još uvek najkompleksnija popularna muzika. Popularna u smislu da nije nastala na konzervatorijumima muzičke umetnosti, već na ulici, među narodom. Ali je i takva dostigla neverovatne stepene kompleksnosti i nepristupačnosti. Sa bezbroj podžanrova i pravaca, kad vam neko kaže da sluša jazz, to pre može da znači da pokušava da ostavi utisak uzdignute i obrazovane osobe nego da zaista sedne kući, pusti jazz i uživa.

Jazz je improvizaciju bluesa uzneo na drugi nivo; u nekih 25 godina (od recimo 1925. do 1950.)muzika je skoro skroz prečišćena od neke prepoznatljivosti koja nama slušaocima omogućava da nešto slušamo, a da nam ne bude dosadno. Jazz je neumorno grabio kao idealu skoro potpune improvizacije, idealu određenog divljeg impulsa koji sam ispisuje kompoziciju, koja se stvara tu na licu mesta dok muzičari sviraju. Negde u tu tačku dolazi oko kraja ’60-ih prošlog veka, kada se i drugi najpoznatiji jazz muzičar John Coltrane okrenuo nečemu što sad znamo kao free jazz. Free jazz je ostvario davno sanjani san tada pokojnog Charlie Parkera o muzici čiste teksture, o muzici čiste boje, čak lišene i strogog ritma. Dakle muzika tečnog pulsa, promenjivog pulsa koja za cilj ima samo istraživanje boja i tonaliteta.

Miles Davis, kao čovek koji je personifikacija jazza, je čovek koji je oko sredine sedamdesetih stavio ključ na jazz. Nakon toga, on je postao, manje-više, mrtvo slovo na papiru u kome su vizionari još poodavno sve probali i stigli na mnoga mesta o kojima nije sanjano. Svirati jazz danas, posebno u okviru festivala klasične muzike i sa takvim muzičarima, je ono što je jazzu dalo reputaciju elitističkog, nepristupačnog prdenja. To je svakako kompleksna, ali nipošto dosadna i nedostižna muzika ako znate šta i kako da slušate. Uz to, jazz je žanr koji je omogućio razvoj funka, a i ogromno polje inspiracije za techno i jungle.

Muzičari: Louis Armstrong, Duke Ellington, Fletcher Henderson, Charlie Parker, Thelonious Monk, Sun Ra, Miles Davis, John Coltrane, Archie Shepp, Art Blakey, Max Roach, Charles Mingus, Art Ensemble of Chicago, Ornette Coleman…

Stilovi: ragtime, dixie, swing, be bop, cool jazz, soul jazz (hot jazz), hard bop, free jazz, jazz rock (fusion)



Rhythm n Blues-Jump blues

R’n’B je eto, izraz star preko 60 godina, hteli vi to ili ne. Tada se odnosio na jedan spoj jazz instrumentacije i blues tema koji je sviran naročito ritmično, poletno i temperamentno. Služio je za ples, kratko i jasno. Dosta još nekih malih fenomena je bilo utkano u tu pojavu, ali u svakom slučaju kao ishod imamo poveće bendove čija duvačka sekcija svira skraćene i energične rifove i gde je sve podređeno ponavljanju i brzom tempu. Ovo je bio direktan uvod u rock’n’roll, a tadašnji R’n’B je bio prva crnačka muzika koju su belci masovno trošili. To je bio prvi žanr od koga su crni muzičari mogli da zarade dobar novac. Sve ovo je smešteno u četrdesete godine XX veka. Koncerti ove muzike su još tada znali da izazovu tuče i pobune i neretko su bili otkazivani.

1951. klivlendski radijski DJ Alan Freed je ovu muziku nazvao “rock and roll”, što je bio još jedan od alternativnih naziva za seks. Svet je tada ušao u prvu pravu pop groznicu na leđima muzike koju su stvorili crnci.

Prvenstveni predstavnici bi bili Louis Jordan i belac Paul Williams.



Rock n Roll

Rock n Roll je prvi “swaggerjackin” javno dokazan u istoriji pop muzike. Ono što su pre toga razvijali crni muzičari i što se alternativnim kanalima počelo upijati među belcima, bele muzičke kompanije su oduzele i montirale na bele izvođače. Tako su danas ipak prve asocijacije na rock n roll, izvornog tipa – Elvis Priesley, Jerry Lee Lewis i Bill Halley, a ne Chuck BerryBo Didley i Little Richard. Rock n Roll je posledica skoro poluvekovnih razvoja muzike na američkom jugu gde su se muzička shvatanja crnih robova mešale sa kulturama evropskih posednika. Taj melting pot je dao 5 ili 6 žanrova, od kojih je svaki bio duboko ukorenjen u crnu muzičku tradiciju. Na kraju, tokom pedesetih, sve to se kristalizovalo kroz rhythm n blues u ono što je Alan Freed puštao pod nazivom „rock n roll“.

Rock n roll je preuzeo trend ekonomizacije koja je dovela do toga da se rifovi iz boogie woogie muzike sviraju na električnoj gitari, instrumentu koji je tada tek bio u povoju. Električna gitara je dobila na značaju time što je jedan instrument svojim zvukom mogao da odmeni glomazni klavir ili pola duvačke sekcije. Gitara je mogla da svira i da dopunjuje ritam, a mogla je i da dobije svoje solo deonice. Troškovi izvođača i putovanja su samim tim bili nesumnjivo prekraćeni za pola ili više. Lektire svih rock n roll rifova su ispisane znatno ranije nego što su bele izdavačke kuće krenule da teraju bele muzičare da uvežbavaju decenijama stare forice teksaških bluzera, koje su sada svirane kroz primitivne električne gitare, što je bilo prvo otkidanje na novu vrstu zvuka. Punijeg i glasnijeg. Rock n roll je prva muzika koja je zvanično bila priznata kao glasna muzika, muzika koja mora da se svira glasno i koja zato postoji.

Rock n roll je, makar onaj deo koji je ostao u crnim rukama, nastavio svoj flert sa seksualnim temama i klasični blues repertoar tema sveo isključivo na teme devojaka, izlazaka, igranja, automobila i seksa. Mladalačke teme za mlade ljude u vremenu najvećeg svetskog ekonomskog poleta.

Od momenta kada je ušao najtvrđe i najbahatije u bele domove, rock n roll je postao Rock - belci su od njega napravili religiju, kulturu, politički pokret, zakletvu, sudbinu, ishod, obećanje... Ne bih da pljunem na nasleđe roka, ali belci su teranjem tog kera, kasnije prelazeći na punk i new wave- zauvek uništili mogućnost da se u nekoj muzici prosto uživa zbog onoga što ona jeste, a ne zbog nečega što neko smatra da treba da bude. Za belce, posebno nakon hipi pokreta i '68-e, muzika je uvek trebala da bude nešto više, nešto „dublje“, nešto umetničkije, političkije, šokantnije, nešto veliko - tako veliko da može da pruži sve odgovore i moralne putokaze na ovom svetu. Na žalost belaca, i muzika i život su prekompleksne pojave za tako nešto. Nisu shvatili nikad da što manje očekuješ od muzike, više dobijaš u svakom smislu. Don't believe the hype.



Soul

Sa druge strane, dok je rock žario sa Beatlesima i Stonesima na čelu, crnci su videli da mora nešto novo da se smisli i to nešto novo je bio soul. Soul je bio povratak korenima, tradiciji vriskanja, poleta, „call and response“ sistemu, delimično povratak danima crkvenih pevanja na jugu. Rhythm n blues su belci odveli u rock n roll (ili rock), dok su crnci počeli da razvijaju nešto što će se nazvati „Soul muzikom“.

Naziv „soul“ očigledno opet ima tu neku težinu, „Duševne muzike“, „muzike za dušu“. Opet je u pitanju termin koji je napakovan, prekodiran i taj „Soul“ u tom konkretnom značenju bi značio sveobuhvatno crno iskustvo u Americi, crni stil, istoriju – pitanje „Do you got soul?“ znači „Da li imaš šanse da se zabaviš sa nama, da li nas razumeš, da li kapiraš, umeš li da igraš, umeš li da se otrgneš“. Soul je početak uvoda u Funk metafiziku telesno-emocionalne ekstaze kroz ples i kroz muzičko ponavljanje, povratak tradiciji svedočenja – prisustvu i potvrdi kroz aktivno učestvovanje. Zapadna Afrika se još jednom javila u popu i tražila od svih da učestvuju u zemlji hiljadu plesova.

Postojale su dve najvažnije struje u crnom soulu šezdesetih:
Jedna je bila Motown tradicija. Motown Records je izdavačka kuća koju je otvorio crnac Berry Gordy u legendarnom Detroitu i odmah ću reći da sam spreman da priznam značaj, ali da nisam preveliki ljubitelj ove produkcije. Zašto ?

Prosto jer mislim da je soul muzika dala znatno siroviju i snažniju stvar od onoga što može da se zaključi iz opusa i estetike koju je forsirao Motown. Naravno, ne celog opusa, ali Motown je često znao da pretera sa gudačkim sekcijama koje su znale da unište i da spuste čitavu stvar i generalno, cela aranžmanska i produkciona estetika se sastojala u tome da se ne pravi nikakva ekscesivna muzika. Mnogi se neće složiti sa ovom tvrdnjom da to automatski znači nešto loše, ali ja samo želim da potenciram da se južno od Detroita (oko Memfisa, Nešvila, Atlante i dole oko Nju Orleansa) snimala mnogo žešća i energičnija muzika. U mom vrednosnom sistemu, takav izraz ima mnogo više veze sa značenjem i idejom SOUL termina od muzike koju je forsirao Motown Records.

Sa druge strane, na još uvek ruralnom jugu su rokali tvrđe i doslednije. Taj potez je dao najlegendarnije izvođače poput Sam Cookea, Sam and Davea, Ottis Reddinga, Wilson Picketta, Eddie Floyda itd. Ovi izvođači su uglavnom izdavali sa legendarnu izdavačku kuću "Stax" iz Memfisa.

Soul je, prema mom mišljenju, koren žanr modernih vrednosti plesne muzike, pre svega tog naglaska na igri, pokretu, zabavi, socijalizaciji, učestvovanju. Soul muzika je otvorila vrata za poništenje melodije i harmonije (koju su belci vraćali kroz rock muziku), za uvođenje vriskova, uzdaha i urlika kao legitimnog sredstva izražavanja, otvorila vrata za carovanje čvrstog groove-a, tog ponavljanja koje ubacuje u vrtlog i mrvi i kome mora da se svedoči. Tekst i preterana aranžmanska kompleksnost tu nisu bile na prvom mestu, više groove, harizma izvođača i njegova mogućnost da uvuče slušaoce u Testifying.

Seksualna konotacija je naravno u soulu dobila najveću moguću dozvolu da se neometano javlja i u naslovima pesama, i na javnim izvedbama, što je svakako bilo u skladu sa muzikom koja je imala za nameru da slavi život, životno iskustvo i životnu snagu.

Soul muzika, kao i tradicija rhythm n bluesa, je takođe stvarala veličinu najvećeg muzičara ere šezdesetih, Jimija Hendrixa. Jimi je počeo kao session muzičar raznih r'n'b-soul sastava tokom šezdesetih i u ove dve numere gde učestvuje možemo čuti tu primalnu snagu soul muzike. Jedna je stvar "Testify" Isley Brothersa iz 1964-e, a jedna "Soul Food" Curtisa Knighta iz 1965-e. Iz ove dve pesme možete da shvatite suštine koje prenosi Soul muzika. Bear witness !


Druga ličnost, možda i važnija, je James Brown.

Ako muziku današnjice, normalnu muziku, (dakle rep plus plesnu elektroniku) uzmemo za 100% -očinstvo bi trebalo 70% da pripadne James Brownu, a ostalih 30% da izdele Kraftwerk i King Tubby.

James Brown je bio prašinar sa dubokog Juga, možda uz Lenjina najveća ličnost XX veka. Čovek koji je odrastao kod tetke u bordelu, koji je podvodio od malih nogu, glancao cipelice belim vojnicima, napustio osnovnu, učio da obija i vara i sa šesnaest zaglavio maloletnički popravni dom zbog oružane pljačke. U tom međuvremenu, sam je naučio da svira 4 instrumenta, slušajući stare blues majstore i trenirao boks. Prilično ciganski, neki bi rekli.

On je pekao zanat, muzički, u okviru nečega što se zvalo Chittlin Circuit, u sl. prevodu Staza Iznutrica. To je bila ruta mesta po istočnoj obali Amerike do juga na kojoj su crnci mogli da izvode u vreme segregacije, tj. rasizma u Americi. Ruta je počinjala u Njujorku i preko Detroita, Čikaga i Baltimora išla na jug, do Teksasa i Floride. Chittlin Circuit je rodno mesto crne muzike, slenga, soull food-a, prvih modernih makroa, sve od dana Count Basie-a i Elle Fitzgerald do dana bračnog para Turner i Temptationsa, dakle početka sedamdesetih. Richard Pryor, otac moderne crnačke stand-up komedije je počeo svoju show-biz karijeru upravo na Stazi Iznutrica.

Chittlin Circuit je prenosio muzičke trendove sa jednog kraja crne Amerike na drugi i unutar tih ruta su se pravci mešali jedni sa drugima i davali nove stvari. James Brown je bio prva figura koja je to pomno pratila, Jimi Hendrix druga, Miles Davis treća. Da su jamajčanski dub producenti bili bliže, cela jednačina onoga što sad slušamo bi bila spakovana tu. Ipak, nešto važno se dešavalo i izvan granica SAD.



Funk

Funk je bio Soulov zli brat blizanac. Gde je soul bio prljav, funk je bio prljaviji, gde je soul bio političan, funk je bio radikalan. Gde je soul imao go ritam, funk je imao ogoljeniji.

Funk je negde sredinom šezdesetih počeo da se uobličava kao Soul oteran do krajnjih granica. Termin „funky“ je još od pedesetih u potrebi u slengu jazz muzičara za muziku koja ima muda, ima dno, ima vrednost, a termin „funk“ se odnosi na jaku telesnu aromu, uglavnom na smrad. Reč „funk“ najverovatnije nastaje od kombinacije termina „lu-fuki“ (afričkog) i engleske reči „stank“. Postoji zabeležena jazz numera iz 1907. koja se zove „Funky Butt“. Vremenom, reč „funk“ u upotrebi crnih muzičara je označavala muziku jake ritmičke insistantnosti, sinkopiranu muziku koja je terala na pokret i ples.

U širem filozofskom smislu, „funk“ je bio prihvatanje sebe, ljudi oko sebe, destigmatizacija smrada dupeta i znoja, destigmatizacija prostog jezika, korak preko seksualno-moralnih tabua, samim tim i političkih tabua. „Funk“ je ideja iskrenosti, neposrednosti i neizveštačenosti, kao što je i želja za individualnim priznanjem i ostvarenja prava da se spustite dole sa svojim lošim sobom, da mu ga date, da preterate, da oterate stvari do krajnjih granica i nazad i da posle toga kažete „sho nuff was funky“. Funk je bio trijumf, konačan trijumf, superiornosti crne društvene zajednice nad belačkom zabrinutošću i pre svega blokiranošću i uštogljenošću ukorenjenim u idealima građanskog društva. Ovde je Kunta Kinte konačno ubio aristotelovsko načelo „zlatne mere“ i presudio u korist raspojasanosti i konkretnosti.

Muzički, funk je žestoko nastavio da menja pravila: duvačka sekcija je ionako kratke deonice skratila, svela ih na najtvrđe rif ubode, bas linije su postale militantnije, bubnjevi sve naglašeniji, gitare su se vratile starom delta principu „manje je više“ i krenule u školu „chicken scratcha“, koju je usavršio tadašnji gitarista James Browna – Jimmy Nolen. Nolen je gitaru tretirao ne kao sredstvo za melodiju i soliranje, već kao sredstvo naglašene perkusivne, udaračke pratnje. Sve je, u suštini, u funku svedeno na jednu veliku ritmičku mašinu gde sve pada na vampove; snažne ponavljane akorde koji preko insistirajućeg ritma stvaraju utisak nemanja kuda, sem toga da budete unutra ili spolja. Klasična funk struktrura je izrokavanje vampa bez uvoda dok pevač više skiči i pumpa atmosferu nego što nešto peva i onda ide bridž koji je stavljen umesto refrena u okviru koga ili nakon koga može ići bubnjarski brejk – najveći zalog funk muzike. Ne bih da sada ulazim u brejk i važnost brejkova, uostalom ovde negde ima ceo tekst posvećen tome. Nakon svega toga, idemo ispočetka ili ispočetka. Soliranja postoje (gitara ili saksofon), ali su tako rigidna i centrirana oko osnovnog ritmičkog rifa da vam se čini da ih nema.

Funk je konačno ishodište ideje dominacije jakog, centralnog gruva, „dna“ koji se stvorio još u ranom r'n'b-u, u prvim funky stvarima Little Richarda sa početka pedesetih.

James Brown je pratio pomno tendencije zaoštravanja soula na jugu i stvarima kao što su "Out of Sight""Papa's Gotta A Brand New Bag" (!) otvorio vrata za soul koji će biti tako rezak da će ga morati zvati Funk. Funk je zapadna Afrika pomešana sa iskustvom života u urbanoj Americi, društvu obilja koje pripada samo odabranima.




nastaviće se

6 коментара:

Consigliere је рекао...

Ovo u knjige, udžbenike, a dosadašnje spaliti, zajedno sa Akademijom.

BorchaOneLove је рекао...

Hajde da se javim i ja, ovde se bre priča o soundtracku moje svakodnevice...

Kao prvo, naslov ovog Tvog zadnjeg unosa je blago rečeno pretenciozan, imajući u vidu šturost samog teksta, kao i prvi pasus gde se kaže da tako nešto nije napisano na srpskohrvatskom jeziku - a zapravo se služiš mnogo užim rečnikom beogradskog (radničkog) predgrađa, koji obiluje stilskim i gramatičkim greškama kao što je npr. "izvinuću se sam sebi", itd. Ostale greške uoči sam, ima ih dosta, ne bih da pravim štrebersku digresiju na gramatiku i izražajne stilove. Ovaj bombastičan naslov gubi svoju podlogu i zbog anahronog korišćenja termina "beat" i "groove" pri opisivanju početaka crnačke / afričke muzičke tradicije... Ipak, lepo je objašnjena razlika u razumevanju muzike od strane Evropljana i Afrikanaca.

- Pri navođenju žanrova crne muzike, neoprostivo je što si izostavio jedan od najznačajnijih. Ali 'ajde da sačekamo vol. 2... Pritom ne želim da osporim tvoj svakako bogati muzički fundament, ali kao čest posetilac ovog bloga ne želim da pomislim da se u pisanju svojih tekstova služiš nedajbože wikipedijom ili nečim sličnim. Moderne tehnologije su svakome omogućile pristup raznim instant činjenicama / dezinformacijama, pa tako i tebi... Da ti pomognem malo, znaš li za čoveka koji je lično stvorio jedan muzički žanr, i koji je u jednom momentu imao 27 žena?

- Deo posvećen džezu je užasno kratak, a pritom njegov veliki deo zauzima njegovo veličanstvo Miles Davis - neizostavni zvučno-estetski detalj koji skuplja prašinu na policama i zidovima snobova koji čak ni ne vole muziku. Nije objašnjen be bop, fusion se pominje samo kao jedna od faza u kojima je bio Miles... Nigde ne navodiš nijednu referentnu stvar / numeru koja bi mogla biti korisna čitaocu željnom znanja...

- Imaš pravo da iznosiš svoje mišljenje na svom blogu, ali što si onda stavio naslov "Kratak pregled istorije Crne muzike?" Istoriju pišu pobednici. Možda su tvoje uši suviše navikle na sirovost / surovost hip hopa, pa ti je gudačka sekcija Motown-ovih autora suviše sladunjava. A šta bi o tome rekao neki npr. muzičar? Muzičari, naročito oni dobri, najčešće nisu intelektualci, oni muziku čuju pročišćenu od svih pratećih pojava nevezanih za samu muziku. Pišeš o R'n'B-ju i soulu, gde ti je Stevie Wonder? Ups, suviše sam sladunjav, gde je Curtis Mayfield?

- Veoma mi se dopada strast sa kojom pišeš o funku... Ipak, nigde nije spomenut Džems Braunov koncept ritmičkog akcenta na prvi beat u taktu, što je suština i signature funka, breakbeata...

I na kraju, skrnavljenje je spominjati techno i DnB (volim DnB) pored bluesa, soula, jazza, reggaea pri navođenju žanrova crne muzike. Zašto? Zato što su tehno i drum'n'bass (goa, minimal, trance :D) - ispostavilo se - samo podžanrovi moderne elektronske muzike koji se redovno pojavljuju u određenim vremenskim razmacima (nekad spontano, a nekad zbog zahteva tržišta). Nisi spomenuo dubstep, i za to se može reći da vuče korene iz crne muzike, izgleda da ti nisu zanimljive te novotarije?

Cheers!

Анониман је рекао...

најјачи гићбло у срба. само рњај. поздрав из јебеног крагујевца.

Napucavanje Pajsera 24/7 је рекао...

vidi, ton tvoj glumi kao neku objektivnost, a zapravo je vecinu vremena u nekom prebacivackom maniru, tako da necu da ti se objasnjavam previse, samo za ove objektivne stvari.

- sluzim se wikipedijom, kao i jos nekim stvarima, da
- ovo nije nameravano da bude detaljna egzegeza muzickih zanrova, posebno ne nekih zanrova koje je, hteli mi to da priznamo ili ne, pojela istorija. ne pada mi na pamet da u dobu ovog razvoja muzike ja nekom objasnjavam sta je bio be- bop
- za relevantne stvari klikni linkove, ili idi na wikipediu
- hip hop je pobednik, elektronika je pobednik i to je evidentno
- jebe mi se sta bi rekao neki muzicar, ja nisam muzicar. uostalom neka muzicari prave svoje blogove
- nema Curtisa
- spomenut je u delu 2

i na kraju

- moderni nastavci ideologije groova koji se odvijaju od 20-ih naovamo imaju svoje legitimno mesto. zao mi je sto to para tvoje usi, ali sta cemo sad ? techno je crna muzika, kao i house, kao i jungle, kao i dance muzika i to je otprilike to, ja to stavljam u mozaik.

prijatno

BorchaOneLove је рекао...

- Kažeš "u ovom dobu razvoja muzike?" Matori, ovo je vrlo mračan period razvoja muzike; ovo je doba kada se muzički hitovi kreiraju od strane timova marketinških stručnjaka, menadžera, producenata i kompozitora - putem metoda analize i predviđanja - kako bi se obezbedila sigurna formula koja će privući mase i samim tim biti isplativa. Tako danas funkcioniše muzička industrija. MTV je poslednji put forsirao kvalitetnu i negeneričku muziku pre circa 15 godina. Ukoliko hoćeš da čuješ nešto dobro, batali 99,9% današnje popularne muzike. Hip hop je pobednik? Ovo je pobednik. Ovo je doba razvoja muzičke industrije kada se producenti trude da svako novo izdanje zvuči glasnije od prethodnog, tako da se današnja metoda masteringa u dizajnu zvuka svodi na "gaženje" audio zapisa i uništavanje dinamičkog opsega snimka, a sve u cilju dobijanja što glasnijeg signala. Tom procesu je podvrgnuto 99,9% današnje muzike koju možeš čuti na MTV-ju (gitarske i elektronske), iako je u pitanju degradacija zvuka. Pitaj nekoga ako ne veruješ, ili ako imaš sluha poslušaj, ili pronađi na - wikipediji.

- Nikako ne osporavam "moderne nastavke ideologije groova od 20-ih naovamo", ali techno, house, jungle, dance, dnb, dubstep = elektronska muzika.

- Ostaviću komentar na Vol.2 ovog teksta, kako bih ti ukazao na nepotpunost tvog pregleda istorije crne muzike.

Napucavanje Pajsera 24/7 је рекао...

Ne znam ti anonimni Borchancu, sta ti sada zelis od mene ? Zelis da pljujem po Dirty Southu ? ne zelim i nemam razloga to da radim.

Tebi je mracan, meni nije. Nekom jeste, nekom nije. Sta da radimo ?

Takodje, to sto se nekad nesto sviralo na instrumentima, ne znaci da automatski prelazak na masineriju, na semplere, ritam-masine itd - da se gube i temeljne muzicke, ideoloske ideje.

eto