Пратиоци

четвртак, 1. септембар 2011.

DIZEL za XXI vek - gde je to sve počelo i na šta će izaći (vol. 2)


Čini se ipak da bi za pravilno shvatanje dizelaštva kao lokalnog i ovde proizvedenog pokreta, morala da se posebna pažnja usmeri na domaće turcizme, pojmove „Merak“ i „Sevdah“. To su dva termina koja posebno dobro označavaju dva jako bitna emocionalno-mentalna stanja i ako ih posmatramo malo šire uzevši, možemo da ih lako prespojimo sa određenim ponašanjima i osećanjima koje propagira moderna crnačka pop kultura, ali i pop kultura u zadnjih 40-ak godina generalno. Verujem da je moderno tumačenje ovih pojmova pretočeno u pojmove kao što su "kurčenje" i "bahatost" ono što većini ljudi diže kosu na glavi, no o tome posle.

Da bismo zadovoljavajuće odgovorili na to pitanje, moramo malo zagrebati istoriju ovog prostora i podneblja i razne, često suprotstavljene, kulturne uticaje koji su se ovde susretali. Istorija Balkana, čini se oduvek, je bila obeležena turskim, orijentalnim uticajem, što ne čudi ako imamo u vidu 5 vekova političke i kulturne dominacije orijentalizma na ovim prostorima. Orijentalizam, njegovi ostaci, zaostavština i dubina kojom se on usadio na ove prostore vide se jasno u muzici, u jeziku, u međuljudskim odnosima, običajima itd. Pošto je dizel kultura jedna omladinska kultura, trebalo bi pogledati nazad i videti kada i kako te omladinske potkulture, organizovana druženja mladih, njihova moda, govor, nastup prema ostatku društva, kako to biva primećivano od strane drugih.

Verovatno prvo i najznačajnije to „primećivanje“ možemo da susretnemo u Nobelom nagrađenom „Na Drini ćuprija“, gde Andrić primećuje te „tendencije“, vraćajući se skroz nazad na početak XX veka:

„Izgledalo je fantastično i neverovatno, pa ipak je bilo istinito: oni su mogli da čine sa svojom mladošću šta hoće, u jednom svetu gde su zakoni društvenog i ličnog morala, sve tamo do daleke granice kriminala, bili upravo tih godina u punoj krizi, slobodno tumačeni, primani ili odbacivani od svake skupine ljudi i svakog pojedinca; oni su mogli da misle kako hoće, da sude o svemu, slobodno i neograničeno; oni su smeli da govore šta hoće, i za mnoge od njih te reči su bile isto što i dela, one su zadovoljavale njihove atavističke potrebe za junaštvom i slavom, silovitošću i razaranjem, a nisu povlačile za sobom obavezu na delanje ni neku vidljivu odgovornost zbog izrečenog.“ (hvala Vukčeviću).

Ako odavde nabrzaka iz ovog nabijenog, zipovanog citata povadimo ključne reči, koje bi to bile ? Da li je to Laura ? Ili možda „mladost čini šta hoće; kriza morala i njegovo slobodno tumačenje; misle i govore šta hoće; reči isto što i dela; junaštvo i slava, silovitost i razaranje; bez obaveze zbog izrečenog“  ?

„Život (ta reč je dolazila vrlo često u njihovim razgovorima, kao i u književnosti i politici toga vremena, gde se pisala sa velikim početnim slovom)-  život je stajao pred njima kao objekt, kao poprište za njihova oslobođena čula, za njihova umna ljubopitstva i osećajne podvige, koji nisu poznavali granica.“

Ovim rečima Ivo Andrić, jedan od najvećih autora ovog podneblja, opisuje bleju svoje generacije na nekom raspalom mostu u nekoj raspaloj bosanskoj kasabi u koju se vraćaju mladi, kurčeviti srpski studenti sa svojih studija po zapadnoj Evropi. Mislim da je vrlo jasno koliko bi ovaj opis stajao i dan danas, a posebno 1991. – sa svim obeležjima i tenzijama te godine.

Međutim, može da se ode i generaciju nazad.
Borisav Stanković je, kao odrastao savremenik tog početka XX veka, pokušavao i često uspevao da nabode tu metafiziku preterivanja koja, po mom mišljenju, najbolje opisuje Balkan i spaja ga sa savremenom pop kulturom koja se vodi načelom dekadentnog obilja i besmislenog preterivanja. Naročito dobro te konekcije sevaju kada se to načelo preterivanja preko tačke maksimuma spaja sa poreklom u kojem nemate ništa, pa onda kada nekim neočekivanim životnim obrtom steknete sve – onda postajete vladar svega postojećeg i nepostojećeg i spremni ste da se grejete na pare i da perete noge u šampanjcu. "Merak" i "Sevdah". E, tu je balkanska kasaba, nekim suludim obrtanjima u kafani, neparnim ritmovima, rakijom, opijumom, tučama, pucanjima u krov, pršutom, trbušnim plesom, teranjem muzike da svira 4 dana na drvetu, kupanjem u vinu i jahanjem oblasnih pandura uspela da se poveže sa kulturom „neukusnog obilja“ zapadnog pop sveta, barem onog dela koji se nije stideo da raskalašno uživa u svom obilju. To je bila spona koja je momentalno prespojila skoro feudalne uslove i obukla ih u italijansku odeću, skupe i upadljive patike i stavila ih za volane Audija, Volksvagena i Mercedesa. Tu se orijentalno preterivanje utopilo u kožna sedišta, Ballantines, kokain i strane pištolje, iako ima još delova u ovoj slagalici. Ovaj deo odnosio se isključivo na onu temperamentalno-kulturološku stranu priče.

Ova dinamika „Istok-Zapad“, (koja se pojavljuje u svakoj stavci bilo koje ozbiljne analize našeg društva) ključna je, dakle, za razumevanje dizel kulture. Dizel kultura može i da se objasni kao pokušaj omladine koja izrasta u jednom socijalističkom društvu koje još uvek nije ukinulo svoje protivrečnosti između bogatih i siromašnih ili grada i sela (a koje već mora da napusti državnu svojinu i kakvu-takvu plansku privredu i vrati se nazad parlamentarnoj demokratiji, privatnom vlasništvu i anarhiji tržišta), da prevaziđe sve te turbulencije u nekoliko koraka, da dovrši započeto na svoj način. Šta započeto – pa naprimer da dovrši „urbanizaciju“ Srbije na svoj način, da pokuša da sa nasleđem patrijarhata izađe na kraj na svoj način, da na međunacionalne tenzije da odgovor na svoj način, da na opštu nemaštinu da odgovor na svoj način itd.

Mnogi „napredni intelektualci“ (prozapadni, čitaj) ne žele da priznaju fakt da je dizel kultura za omladinske mase Srbije odradila proces vesternizacije i modernizacije mnogo bolje nego bilo koja partija ili nevladina organizacija. Dizel kultura, na krilima turbo-folka, uspela je da simbole globalizacije kao što su McDonalds ili Coca-Cola, Marlboro i Suzuki mnogo više približi masama nego bilo koja druga organizacija i pojedinac. Seksualna emancipacija, visoka moda, upotreba opijata, sve te pozitivne tekovine zapadnog sveta, konkretno ovde, na zemlji – pronosila je dizel kultura. O muzici da ne pričamo, jer dok su dežurni kritičari sačinjeni od gradske inteligencije (profesora, kulturnih radnika i pitaj kurac koga sve ne) sedeli kući i slušali Šopena ili Stonse ili Nika Kejva – ta „raspojasana omladina“ je bila napolju i slušala i Madonnu i Prodigy i 2Unlimited i 2Paca i Guns n Roses, jednako kao Sinana, Džeja, Brenu i Draganu. Za njih, to je bila njihova muzika, to je sve bila njihova muzika; muzika koja se obraća njima i u kojoj se oni pronalaze. Za one druge – to je bila neshvatljiva noćna mora. Ovi momci i devojke nisu želeli da idu na FESTove, BEMUSe, BELEFe, Beogradski Jazz Festival, Oktobarske salone, Sajmove knjiga itd. Nije im bilo naročito zabavno, više su voleli da pumpaju do zore negde drugde, ili da pumpaju tegove - kao što su voleli da se druže sa ljudima koji su bili u kriminalu. Bili su im zanimljiviji od Milana Mladenovića ili Stjepka Guta, recimo. Na osnovu toga – dobili su prezir, što je u redu jer ništa sem prezira nisu ni tražili. „Make room for the bad guy“, rečima Tonija Montane.

Kao i svaka omladinska potkultura koja raste u ovom dobu prestiža, materijalnog statusa, dosade i nemaštine – hteli su da jebu, da piju, da se drogiraju, da se zna za njih i da pritom svakom jebu mater, da se ne saginju. Pomenuo sam film „The Wild One“ – u međuvremenu je on postao klasik. Vremenom će i „Mlad i zdrav kao ruža“ postati klasik, kao što je knjiga „Kad su cvetale tikve“ postala klasik. Poslednja dva dokumenta predstavljaju najbolje uvide u to kako je izgledao taj siromašni, a opet razuzdani Beograd, taj „atavistički Beograd koji žudi za slavom, junaštvom i razaranjem“. Ipak, Aleksandar Knežević Knele još dugo će ostati najveće Strašilo građanskog Beograda koje priziva svoje zlatno vreme sedamdesetih kada su takvi ljudi bili izvoženi na zapad, a nisu prali noge u šampanjcu u elitnim hotelima.


Cigani – još jedan ključan faktor dizelaštva. Garantujem i potpisujem da svaka peta osoba koja je išla u osnovnu od 1990-1999 mora da ima barem jednog Cigana koji ima žičani kaiš, kosu zalizanu do savršenstva i gornji deo u nekom cvetnom dezenu. Priča o Ciganima po ex-YU ulicama je, u dobroj meri, suština priče o tom sloju stanovništva koji je bivao tiho isključen i prezren čak i u vreme socijalističke Jugoslavije. Ipak, taj fajterski i go-geterski pristup životu ove ljude uvek je održao iznad površine. Ova nacionalna manjina možda je najbliže što je Srbija prišla „crnačkoj“ kulturi izbliza, budući da su domaći Cigani imali (i imaju) tu ulogu „strašnog Drugog“ na isti način na koji tu ulogu crnci igraju u Americi. Cigani su kod nas, između ostalog, zaslužni za veliki deo našeg folk nasleđa, posebno onog dela koji početkom osamdesetih počinje da se naziva „Novokomponovanom muzikom“, a biva koncentrisan oko izdavačke kuće „Južni vetar“.  Kreatori kulturne politike SFRJ su na ovaj način želeli da odvoje „folk kič“ od „prave narodne muzike“. Ne samo to, naravno. Naime, danas je već dobro poznata činjenica da je rock muzika, rock kultura uopšte tokom dana SFRJ finansirana i ohrabrivana od strane Saveza komunista Jugoslavije, dok je dosta „novokomponovanih“ sadržaja bilo na ovaj ili onaj način ometano ili ignorisano. Naravno, ovim poslovima se pametno balansiralo, tako da smo za svaki rok festival imali po jedno bolje posećeno Poselo. Ali ciganska populacija i bliskost nas belaca tom načinu sagledavanja životnih fenomena su nam opet ukazale na taj pojam „Sevdaha“ – tog pomalo nejasnog, dvosmislenog, ambivalentnog osećaja pomešanosti ekstremne tuge i ekstremne sreće, euforije koja nema ni plus ni minus ispred sebe, samo je to što jeste – zahtev za preterivanjem, stanje postojanja u kojem jedino preterivanje ima smisla, ima svrhu. „Sevdah“ je zvanična filozofska politika ovog podneblja, pa sve tamo do nekih planina Kavkaza, računajući tu i pojas severne Afrike. To je poseban proizvod života u politički i ekonomski nestabilnim regionima, sa suprotstavljenim kulturnim uticajima, uglavnom provedenim u izraženoj oskudici i žestokom nedostatku ventila, emocionalnog i fizičkog. Proizvod u kome vam se život čini kao jedna nepregledna ravan, unutar kojeg vi nemate nikakvu kontrolu nad time što se događa oko vas, unutar koga lukavi i sitni ljudi vladaju i bogate se,  dok prosti i velikodušni ljudi pate i druže se, unutar kojeg vam je žena (iz pozicije heteroseksualnog muškarca gledano) najveći prijatelj i najveći neprijatelj, unutar kojeg je kafana jedino mesto pražnjenja, jedino prećutno dozvoljeno mesto pražnjenja nagomilanih, potisnutih životnih impulsa, lokacija gde je dozvoljeno da se našikate i PRAVITE HAOS. „Crazy mothafucka raising hell“.

Možda, kao i u dosta situacija, pesma može da kaže više i u tu svrhu iskoristiću refren možda najvećeg Sinanovog hita „Sudbina me na put šalje“, sa albuma „Pusti me da živim“ koji je 1985. izdat za „Južni vetar“.

Sutra s tobom neću biti
odnosi me život dalje
ja te volim al' šta mogu
sudbina me na put šalje

Slične motive vrlo lako, naprimer, nalazite u pesmama južnjačkog bluza, čitave kulture sa jedne teritorije koja je, po dosta faktora, vrlo slična balkanskom rasporedu životnih vrednosti i navika. U ovoj pesmi napisanoj za Sinana je Leskovčanin Stevica Spasić, po profesiji časovničar, vrlo dobro uhvatio tu neuhvatljivost jednog odnosa prema životu koji je vrlo klizav, nestatičan, nejasan i prepušten toj Čistoj Volji pojedinca koji je bačen u vrlo težak i nejasan svet. Ali, kao što vidimo u pesmi, taj pojedinac je rešen da se večnim pomeranjima, napredovanjima, menjanjem okruženja odupre statičnosti, okolnostima koje vezuju, koje sputavaju (prema sopstvenom uverenju) – čak i ako to znači da napusti ženu koju mnogo voli i koja voli njega.
Sličan motiv, tačnije identičan, se razvijao u bluzu kroz pojam „rolling stone“ – kamen koji se kotrlja, koji nikada ne staje i koji ne hvata mahovinu. U pesmi Rolling Stone Blues, još jednog velikog Ciganina kakav je Muddy Waters, on navodi:

Well, I feel, yes I feel,
feel that a low down time ain't long
I'm gonna catch the first thing smokin,
back, back down the road I'm goin
Back down the road I'm goin
Back down the road I'm goin
Sure 'nough back, sure 'nough back

Ovde se vidi ono što se vidi u nebrojenim folk pesmama, kako u crnačkom bluzu, tako i u balkanskom folku: strah od brze smrti, osećaj kraja koji je blizu, samim tim i potreba da se nešto uradi povodom toga, da se ode, da se napusti mesto, da se prođe još malo jer je život jedan i kratak i treba ga puniti na dnevnoj bazi.

Upravo na ovim osnovama i nastaje potreba da uzmete pištolj u ruku i da svom, uglavnom dosadnom životu, date tu neku oštricu na osnovu koje vi možete da kažete: „E ja sam živ, ja postojim i ako JA tako HOĆU, pucaću u plafon negde i svi će morati da leže“. Naravno, možete i neke druge solucije da nađete, ali ova je svakako najsjanija. Upravo ovde možemo da opet iscitiramo Andrića i dodamo --- "...  život je stajao pred njima kao objekt, kao poprište za njihova oslobođena čula, za njihova umna ljubopitstva i osećajne podvige, koji nisu poznavali granica.“





Uglavnom se sve ovo svodi na sledeće:
ako mrzite dizel kulturu i devedesete koje idu u paketu, 99% ih mrzite jer ste čuli od Autoriteta (porodice, učitelja, dramskih pisaca, sociologa, kulturologa...) da je to „kič, šund, loše, neukusno, kakano, fuj“ i da eto, u krajnjoj liniji – da si „Seljak“ ako si u tom fazonu.
Zašto ?
Jer tu ima dosta ciganstva (ima), ima dosta orijentalnih zvukova (ima), jer se propagiraju neke vrednosti koje su mnogima neprihvatljive (propagiraju se) itd.
Ali zašto bi to bilo loše ?
Zašto su Cigani loši, zašto je loše da se ispod orijentalnih melodija stavlja „Funky Drummer“ brejk ? Zašto kad to urade Shadow i Automator to je VRH BAJO, a kada to uradi Mile Bas iz Južnog Vetra to je seljački ?
Zašto je loše biti kriminalac ? Zato što uzimaju tuđ novac ? Novac ionako nema vlasnike, ima samo potrošače.
Zašto je loše nemati automatski osuđujuć stav prema kriminalu i kriminalcima ?
Zašto mrzeti domaću Novokomponovanu muziku ? 
Zašto je dance muzika loša ?
Zašto ne voleti techno i house ?
Gde su izvedeni dokazi da je ta muzika na civilizacijski nižem nivou od Bukka Whitea, James Browna, Šopena ili Madliba ?
Zašto je loše ložiti se na Air Max, najjaču patiku ikad ?

Tu nema odgovora, tu samo ima "prosto je loše jer su mene učili da je to loše, srodio sam se sa tim da je to dno dna, iako nisam sasvim siguran kako je do toga došlo i zašto bih ja to uopšte odbacivao".


Situacija oko ovih pitanja postaje utoliko luđa ukoliko imate repera, dakle čoveka koji se samim činom slušanja i poštovanja muzike ulice unapred složio sa ovim celim gorenavedenim paketom. Sa tom malom razlikom što mu taj paket donosi neki zapadni medij, ali kad to isto što sluša sretne u domaćem okruženju, onda se krsti, kuka, ukazuje na opšti pad ukusa i morala itd.

Opšti pad ukusa i morala su samo znak da kao vrsta idemo napred i ništa drugo, da te izmišljene konstrukcije gube na značaju, da ljudi prestaju da žive u tim imaginarnim naredbama i da samim tim, jačaju kao svesne ličnosti koje bez samoosude i lopate nad glavom uživaju da rade ono u čemu uživaju.

Ovde bih iskoristio i priliku da, ako baš imate problema da shvatite šta se ovde piše, možda i ove najskorije okolnosti mogu da budu od pomoći u daljem razumevanju i prihvatanju




See how it sounds a little UnRational

7 коментара:

Анониман је рекао...

Samo jedan problem je u celoj priči - devedesetih je bilo retko da "denseri" prave svoju autorsku muziku. Sve što ovde piše je istina i sve je lepo sroceno, ali smo od njih dobijali uglavnom obrade stranih hitova ili su tekstopisci i "kompozitori" (poput Rada Senzibila) pravili te "hitove" i gurali ih preko "densera" i "cigana" u medije, svojim "političkim" vezama. Koje su nuspojave toga može se napisati opširan esej. Dakle, ti "cigani" nisu "crnci" jer nisu imali ništa autorski već su drugi pisali njihove tekstove i udarali po ritam mašinama da dobiju zvuk koji je potreban.

Анониман је рекао...

Dakle, ti "cigani" nisu "crnci" jer nisu imali ništa autorski već su drugi pisali njihove tekstove i udarali po ritam mašinama da dobiju zvuk koji je potreban. - Bravo, upravo ono što su radili i njihova drugari preko okeana.

fanste fonky tacchini је рекао...

hahah ovaj prvi post je garantovano mri, nema ko drugi hahahaha

Анониман је рекао...

"Dizel kultura, na krilima turbo-folka, uspela je da simbole globalizacije kao što su McDonalds ili Coca-Cola, Marlboro i Suzuki mnogo više približi masama nego bilo koja druga organizacija i pojedinac."

Nisam siguran da se ovo može posmatrati kao (uspešno obavljeni) zadatak dizela, pre svega zato što sa potrošačkim blagodetima zapada nije bilo problema ni bez dizela a one su redom prihvatane čim su Jugosloveni počeli da se masovnije sreću s njima zalazeći u Austriju i Italiju u šoping. Čak bih rekao da je glad za marlborom faktor koji je zacementirao revolt pankera, new wavera i ostale paćeničke urbane (muzičke) elite tog vremena kao suštinski konzervativniji i od onih u odnosu na koje je nastao (SKJ, odnosno njihovi biološki roditelji). Ni pozerski baštinitelji antizapadnjačkog rasizma nikad nisu nešto bili u velikom neprijateljstvu s dizelima, pa da kažeš da su ih ovi asimilovali zapadnim pićem i pljugama, već je njihov najveći neprijatelj bila frustrirana srednja klasa. E za tu priču su kokakola, marlboro i suzuki mnogo relevantniji jer je upravo to momenat u kom je turbo-folk navukao na sebe mržnju intelektualne građanštine, posebno primeraka naviklih na bezbrižni život na državnoj sisi, koji su baš u trenutku kad su ovi nastali i počeli svoje koketiranje s pomenutim statusnim simbolima, toliko osiromašili da su kao ogromnu nepravdu doživeli to što odjednom nemaju keša ni za litar benzina ili bip kole, dok tamo neki polucigani sa tarzankama što valjaju devize na pijaci uživaju u izobilju. Ne razmišljajući, naravno, o tome da je i to izobilje često bila samo poza.

Анониман је рекао...

Imas nesto protiv cigana? Rasna diskriminacija? Da ti nisu oni krivi sto krava ne daje mleko? Debilu!

montozza је рекао...

Air max je druga najjača patika ikad. Prva je adidas city series. Ili da muzički objasnim - city series je boom bap. Air max je trap.
Realno od air max valja sve di takozvane petice (air max 95) Sve posle je sviranje kurcu. Adidas je sa city series bazično samo nadogradio Spezial seriju sa malo izmjena i u bojama gradova, totalno reperski ako malo bolje skontas - više tvrdokornih hitova na isti sempl.
Spominjao si casual modu navijača u nekim tekstovima ovde, čudi ne kako ti je promakla adidas opsesija , prvenstveno sa Forest hills, trimm trab, stan Smith, da bi vrhunac doživela sa City serijom ( gazelle? Nije to to)

montozza је рекао...

Air max je druga najjača patika ikad. Prva je adidas city series. Ili da muzički objasnim - city series je boom bap. Air max je trap.
Realno od air max valja sve di takozvane petice (air max 95) Sve posle je sviranje kurcu. Adidas je sa city series bazično samo nadogradio Spezial seriju sa malo izmjena i u bojama gradova, totalno reperski ako malo bolje skontas - više tvrdokornih hitova na isti sempl.
Spominjao si casual modu navijača u nekim tekstovima ovde, čudi ne kako ti je promakla adidas opsesija , prvenstveno sa Forest hills, trimm trab, stan Smith, da bi vrhunac doživela sa City serijom ( gazelle? Nije to to)