Пратиоци

петак, 2. септембар 2011.

Priručnik: Gde se kao belac možete zajebati pri ulazu u hip-hop



Još jedna od stvari koju ljudi često previđaju je ta odakle oni ili drugi ljudi dolaze u rep, odakle prilaze repu, sa kojim očekivanjima, šta donose za sto itd.
Rep, kao globalni fenomen, je vrlo rano počeo da dodiruje i razne društvene grupe koje tokom osamdesetih mahom nije mogao da dodirne. Tu uglavnom pričam o belcima iz srednje klase koji su tek nakon glavnog udara oko 1990. do 1995. počeli da obraćaju pažnju na rep muziku, hip-hop kulturu generalno.
Od tada naovamo, rep demografija se ubrzano širi i u sebe neprestano uvlači hiljade ljudi koji se kulturi često obraćaju tako što na sam hip-hop stavljaju svoja očekivanja i oblikuju je na sebi prihvatljiv i poželjan način.

Ukratko, rep je u isto vreme i jednostavan i kompleksan. Zbog svoje jednostavnosti i direktnosti je jako dostupan, dopadljiv i prijemčiv, ali zbog slojeva istorijskih konteksta i priča koje su utkane u njega – ljudi često prekrajaju kulturu prema svojim potrebama i očekivanjima.

Za dobar deo slušalaca, ova kultura je preslojevita da bi bila gustirana u celini, dakle onakvom kakva jeste, svidelo nam se ili ne. Tako da sam odlučio da popišem i opišem neke od najčešćih belačkih ulaznih strategija u rep i u hip-hop kulturu i da tako slikovitije opišem do kakvih zanimljivih situacija i malih kulturnih paradoksa tu dolazi.


=============================================

Ulazna strategija br.1 – Modni šik

Rep nikada ne bi postigao ovaj nivo popularnosti da se početkom osamdesetih nije počeo premeštati na prestižni, belački Menhetn iz Bronksa i Kvinsa. Blok partiji su ustupili mesto prestižnim downtown klubovima, gde su crnci prvi put dolazili u susret sa čistim koksom, belim ribama koje nisu tražile brak – generalno keš klijentelom. Fab 5 Freddy, hasler i grafiter koji je studirao slikanje je čovek zaslužan za uspostavljanje te spone. Njima je to bila izlazna strategija iz bede geta, belcima je to bila ulazna strategija u nešto što je bilo novo i kul, nakon propasti New Wave-a i punka, generalno. Razni beli frikovi tog vremena bili su impresionirani ludim stilovima koji su dolazili iz getoa koji su bili tek nekoliko kilometara udaljeni od Menhetna, a kulturno nekoliko desetina godina ispred.
Raznolika modna elita tadašnjeg Njujorka je naučila tako da kapira grafite, fetiš na sportsku odeću i na novu odeću uopšte (pošto su do tad išli listom kao klošari), muziku koju prave gramofoni, eksplicitne tekstove, još uvek nepoznate plesove itd. Kultovi Afrike Bambaatee i Run DMC-a rasli su upravo u ovim uslovima, kroz saveze sa belačkom keš klijentelom koja je preprodavala fascinaciju zainteresovanim kupcima ovim novim, divljim trendom raspojasanih sugrađana.

Uglavnom ljudi iz sveta mode ne prave repu nikakvu štetu jer nikad ne očekuju od njega nešto što on ne može, tako da ga kasnije nikad ni ne optužuju za bilo šta. Oni u repu vide jedno stilsko jezgro, prodavanje i plasiranje na tržište jednog stava i pogleda na svet tako da je to otprilike to. To su ljudi koji rade u našu korist, ako imaju veze sa svetom visoke mode. Ako su samo beli klošari, bataljuj.









Ulazna strategija br.2 – „Politički pobunjenik“

Ovde stvari postaju komplikovanije u tom smislu u tom što je tokom osamdesetih masa ljudi počela da se okreće rep muzici tražeći od nje da reši određena politička pitanja koje rok i pank nisu uspeli. Ova grupa ljudi očekuje nekakvu političku promenu kroz muziku, i samim tim je spremna da žrtvuje čitavu muziku, stil, kulturu - radi određenog pravednog, visokomoralnog političkog cilja.
Rep na kraju osamdesetih je bio jako pogodan za to jer je tada Amerika prolazila kroz izuzetno buran politički i društveni period, što se posebno odrazilo na rep muziku. Dobar deo autora je tada u svoj REPRESENT uključilo poglede i repovanje o temama koje su bile društveno aktuelne, a Public Enemy je čitav svoj kult i slavu izgradio na tome i u tom periodu ('88-'91). Mnogo ljudi koji su bili spolja celoj priči je mislilo da je rep muzika zapravo samo Public Enemy i sve izvođače su upoređivali na osnovu toga da li i koliko liče na Public Enemy. Razni ex-punk belci su prilazili hip-hopu u to vreme da bi repu “objasnili” gde greši, a gde je u pravu. Taj proces se odvijao u primetnoj meri i u bivšoj Jugoslaviji, a matrice Rik Rubina su svakako još pomalo zagrejale tu “ljubav” belih ljubitelja gitarske muzike prema repu. Onog momenta kada je perspektiva promene (nasilne ili nenasilne) lagano nestajala u oblacima dima nad Los Anđelesom, a kada je Njujork krenuo da obuzima Wu Tang fenomen – većina ovih ljudi se israla na rep i bila jako besna što im je izneverio očekivanja. Manji deo i dan danas luta obroncima i ostacima žanra, tražeći iskru toga u tekstovima Immortal Technique-a, Jedi Mind Tricksa, Ill Billa i tako dalje, ima ih raznih.

Ovaj fetiš je nastao iz pogrešnog doživljaja repa kao muzike potlačene crne etničke manjine koja postoji da bi crnce (i ostale zainteresovane) podigla na neku političku pobunu. Kap po kap, ideja o repu kao o muzici neke pobune i nezadovoljstva koje mora imati nekakav ishod se širila po svetu kao jedno od dominantnih tumačenja ove muzike. Treba kriviti britansku muzičku štampu.

Ova grupacija ljudi neretko ima izraženu tendenciju da tvrdi da zna i razume suštinu “Pravog Repa” i da to nikako nije ništa što ima veze sa pucnjavom, drogom, nasiljem i nekontrolisanim ponašanjem.







Ulazna strategija br.3 – Beli bitmejker, čovek koga privlače rep instrumentali

Pričali smo o širini i rasprostranjenosti hip-hop kulture.
U Evropi, naprimer, su negde početkom '90-ih počeli da se bave isključivo zvučnim utiscima i okruženjima rep muzike. Svidelo im se to semplovanje, pravljenje muzike na gramofonima, kopanje starih ploča, stari soul-funk brejkovi, zvuk itd – ali im je sve to bilo malo previše narodno, previše obično, previše nekako seljački. Pre svega jer su im jako smetali tekstovi koji bi bili previše nasilni, drski ili prosti. Obzirom da su im tekstovi mahom rušili ugođaj, izbacili su ih i na tim izvorima se napaja dosta trip-hop glava: “instrumental hip-hop” glava, “abstract hip-hop" glava itd. Od DJ Shadowa, preko DJ Krusha, do engleske linije koja je, manje-više, sve to uvezala i zapakovala sa etiketama kao što su Mo Wax i Ninja Tune.

Ovo je uglavnom hip hop za ljude koji se groze ulice, tako da se ovim stazama dalje brzo stiže do nekih stranputica kakve su glitch-hop, npr.


Ovaj fetiš nastaje uglavnom iz potpunog gađenja ljudi prema idejama opšte razuzdanosti, telesne i mentalne, koja se promoviše u repu. Dosta belaca nije mogla da svari taj paket, pa su secirali muzičku podlogu kao ono što je vredno njihove pažnje i pripažnjice. Bezbrojnim mutiranjima dalje, traženjem dalje eksperimentalnosti i “napredovanja” - “instrumentalni hip hop” se udaljio vrlo brzo od baze i postao muzika za pretenciozne ljude koji ljudima koji slušaju Fiftija nabijaju komplekse R2D2-om.

Ova grupacija ljudi neretko ima izraženu tendenciju da tvrdi da zna i razume suštinu “Pravog Repa” i da to nikako nije ništa što ima veze sa pucnjavom, drogom, nasiljem i nekontrolisanim ponašanjem.







Ulazna strategija br. 4 – Beli brejkdenser

Ova grupacija postaje sve brojnija i glasnija. Postoje svakako izuzeci, kod nas bih rekao da je to Recognize Crew, jer ne znam ni jednu jednako ozbiljnu organizaciju. Ali generalno uzevši, te ljude isključivo zanima tradicija plesanja u hip-hop kulturi jer to ribice vole i često - ništa više sem toga. Obzirom da su čuli da je brejkdens jedan od 4. Elementa Hip-Hopa veruju da imaju pravo da tvrde da su nosioci duha neke duboke i opasne misli neke stare škole nekog pravog hip-hopa, ma šta to značilo.

Često popuju drugim ljudima o njihovom rep ukusu, a kada se radi o njima samima i o njihovoj rep ličnosti - to znači nositi kefiju, Adidas gornji deo, New Era kačket, skejterke i neki dog-tag i prekrštati ruke i izbacivati kukove kad god se proceni da je pravo vreme. Jako je popularna disciplina u Skandinaviji, Nemačkoj i Češkoj.

Ova grupacija ljudi neretko ima izraženu tendenciju da tvrdi da zna i razume suštinu “Pravog Repa” i da to nikako nije ništa što ima veze sa pucnjavom, drogom, nasiljem i nekontrolisanim ponašanjem.










Ulazna strategija br. 5 – Beli liričar

Grupa ljudi fascinirana procesom slaganja reči u rime.
Veruju da je sve što se rimuje na nekom parnom bitu - rep i da je rep onoliko dobar koliko repovanje zvuči kompleksno, zamršeno itd. Poslovično, ova grupa ljudi se vezuje za skil nekog repera i zahteva da tekstovi budu zeznuti, da flou bude zajeban, da se tu pričaju razne priče koje kasnije nama slušaocima mogu da koriste dalje u životu pri teškim nekad životnim odlukama. Šta je ove ljude nateralo u rep, zašto nisu prosto ostali u školskim lektirama – ne znam, mada je primetna tendencija tih ljudi da pored svojih rep pesama pišu i svoje pesme i romane, a da se ne vidi nikakva razlika. Obzirom da je stavljen znak jednakosti između repa i literature, oni cene sve što je starmalo i što izgleda duboko i mudro. Ako je pritom ispričano kroz brzu tehniku multislogova i metafora koje su preuzete iz ruske literature – oni imaju novog idola.

Ovaj fetiš je nastao kao posledica jedne ideje koja jeste prisutna kao doista integralan deo rep tela, a to je ideja igre reči, kombinovanja reči, sastavljanja i rastavljanja reči. Rep kao praksa je neodvojiv od reči, baratanja rečima – ali je baratanje rečima u ime baratanja rečima po sebi definitivna stranputica i put u ljubav prema “reperima” kao što su Aesop Rock, Vinnie Paz ili RA The Rugged Man. Uz Eminema i Sluga, to su ljudi koji su svoju emo, izrazima pretrpanu hip-hop verziju doneli u sve bele domove. Everlast, 3rd Bass i Bistiji očigledno nisu bili dovoljno pametni za ove igrače. No, ovim ništa nije rečeno o crnim LIRIČARIMA, od grupe The Roots naovamo.

Ova grupacija ljudi najopuštenije ima izraženu tendenciju da tvrdi da zna i razume suštinu “Pravog Repa” i da to nikako nije ništa što ima veze sa pucnjavom, drogom, nasiljem i nekontrolisanim ponašanjem.






Ulazna strategija br. 6 – Hipster

Poslednji trend upada “spolja” u hip hop kulturu.
Hipsteri – večita dilema. Opisaćemo ih kao bele omladince iz srednje klase koji su se pre svega zanimali za alternativne umetnosti. Muzika, slike, film – jebe se njima sve dok malo ljudi zna za to. Zašto je bitno da malo ljudi zna za to ? Zato što je to dokaz da je ta neka priča neistražena od mase (ili čak od njihove neke grupe prijatelja) i zato što oni kasnije mogu da budu kul kad ih njihov prijatelj koji se gadi repa pita “Oooo, pa slušaš rep ? Nisam znao”, onda oni kažu “Da, pa ja sam svestran čovek”. Tako da ovi ljudi, sa dubokim korenjem u alternativnom roku, lutaju nasumično hip-hop predelima i traže sve ono što bi neka vršnjačka grupa mogla da odobri. Ukratko, klasični pozeri i lovci na trendove.

Šta hipsteri najviše vole od repa ? Svašta.
Postojale su dve uplivne linije: jedna je išla od alternativnog repa sa kraja devedesetih, preko izdavačkih kuća kao Def Jux i Anticon, ali taj talas "internet repa" je trajao previše kratko i mnogi od tih izvođača nisu uspeli da se naplate u realnosti. Jedan od gurua kakav je bio Sole, prema rečima ortaka, došao je u Beograd onomad sa laptopom, akustičnom gitarom, ogrnut u pončo i sa malo tofua.

Drugi, ovaj skorašnjiji i savremeniji upliv se sastojao od Gnarls Barkleya, Danger Mousea, MIA-e, The Cool Kids, Wale, The Knux, Jay Electronica, Lupe Fiasco, Kidz In The Hall – sada su poslednje ludilo Teophilus London, kao i naravno Tyler Creator i njegov Wolf Gang.

Na ruku im ide činjenica da glavni današnji crnci kao Farel, Lupe, Kanje i Niki Minaž definitivno koketiraju sa belim hipsterizmom, ironiji, fetišu prema osamdesetim, prema retru, prema uskim pantalonama, geek cvikerima, digitronskim satovima, espadrilicama klošara, šeširićima, prslučićima – svemu što pomaže da izgledaš kao degenčina. Iz nekog razloga, njihov glavni magazin Pitchfork je pre recimo 6 godina počeo intenzivno da se bavi modernim Dirty Southom, pa oni dobro obavešteni hipsteri kao svoju dužnost vide to da prate šta se dešava na Trap Rap sceni.

Kod nas, prvi fetiš je pao prema Prti Bee Gee-u i Bad Copy-u, ali se kasnije preorijentisao prvenstveno na VIP i lik i delo Relje Milankovića Reksone i na one izvođače koje je on promovisao. Još uvek su u procesu izlaženja na kraj sa Đusom i Marlon Brutalom.

Ova grupacija ljudi nema izraženu tendenciju da tvrdi da zna i razume suštinu “Pravog Repa”, zanimaju ih samo trendovi, uglavnom.











Ulazna strategija br.7 – Crne gospođice

To su naše sunarodnice mahom srednje klase koje su pale na neo-soul i r’n’b dive.
Oficijalno se njihov početak vezuje za rad sestara Kovač koje su kod nas uvezle tu fascinaciju bele žene crnom ženom, ali ne crnom ženom u maniru Lil Kim, Khie, Funky Gripste, Heather B. ili na kraju Vanessom Blue – već smernom ili bogobojažljivom crnom ženom anđeoskog glasa kakve su Chaka Khan, En Vogue, Toni Braxton… pa koga smo sve imali ovamo nadalje sve do Alicie Keys i Beyonce.
I naravno njihove predsednice – Eryke Badu. Eryka Badu je tu svja, prepametna žena za sva vremena koja se nikad ne dovodi u pitanje.

Ovo je crna muzika za uglavnom pripadnice lepšeg pola koje nemaju previše vremena za besno mlataranje rukama, prodaju droge, krađu kola i vređanja žena, ali imaju itekako vremena za fenomenalan raspon glasa, lagane aranžmane i zavodljive i pitke teme, pre svega utisak glamuroznosti i egzotičnosti koji se vezuje za žene crne boje.

Jer tiiiii, tako dobro stooojiiiš miiii, ČO VEK JEČA ROOOO BAAAAN.






2 коментара:

Анониман је рекао...

Može li se stvar sumirati i reći da je pogrešan bilo koji pristup koji TOTALITET hip hop kulture ili rep muzike secira i opsesivno se fokusira na taj deo (element)?

Dakle kod ljudi koji hip hop kulturi prilaze posredno, putem tržišta inherentno postoji ta opasnost. B boy iz Bronxa tamo neke 83. teško je mogao svoju praksu izolovati od didžeja, kopanja po brejkovima, emsija, odnosa sa drugim ekipama, jezikom, modom, politikom, ulicom ili komšilukom generalno.

Belci su hip hop uglavnom primali u svojim sobama posredstvom upakovanog proizvoda koji je hip hop morao da komodifikuje tj. rastavi na delove koji se mogu zaokružiti i prodati. Tako se neko latio grmaofona, neko brejka, neko crnih pantera, neko se autistično fokusirao na igru reči samu po sebi koja izdvojena od konteksta što je dovelo do toga da bilo koje recitovanje preko bita postaje rep. (Sole je došao ne sa samo sa Tofuom i lap topom već i sa nekim polomljenim kolima i ribom i kućnim ljubimcem i tako je oslobođen šarao Evropom)

Da li je onda raspali Krs One u pravu kada kaže "hip hop is something you live"? Da li je to suština? Da li je glavna linija razgraničenja na "belca" i "crnca" u stvari ona između potrošača i osobe koja praktikuje hip hop kulturu?

PS. Big Up za srednjeklasne bele soul devojke...sjajan momenat

Sezam је рекао...

Što se mene tiče, ja sam prevalio tridesetu, pa ako me i stigne neki rikošet od pucnjave, droge, nasilja i nekontrolisanog ponašanja - bar da znam da sam se kolko-tolko naživeo. Sve je ovo ovde lepo klasifikovano i nacrtano, ali mi samo potvrđuje da je rep (hip hop) ipak jedna svestrana pojava. Iako ga slušam od najranijih devedesetih i dan-danas ne bih mogao da se zakunem šta je jedna i jedinstvena suština pravog repa. Jer suština ti je već navedena u jednom od onih blogova Dizel za XXI vek: "slušam sve što mi se sviđa." Univerzalna i neprikosnovena suština!