Пратиоци

недеља, 3. април 2011.

Umesto nekog uvoda

Baviti se pripovedanjem i analizom savremenog rep pejzaža nimalo nije lak posao. 
 Rep kao globalna kultura već tokom 1995. eksplodira dovoljno daleko da ozbiljno zahvati tlo Evrope, toliko jako da čak i ratnim stanjem i teškom ekonomskom situacijom pogođene države bivše Jugoslavije dobijaju svoje lokalne scene. Priče unutargradskih njujorških opština, hudova južne Kalifornije, ward-ova u Hjustonu itd. posredstvom MTV-a i ubrzanim brendiranjem „kulosti“ rep izraza sredinom ’90-ih dostižu razmere koje su bile neslućene do pre par godina ranije. „Nike“, „Reebok“, „Fila“, NHL-NFL-MLB oprema, „Hillfiger“, „Helly Hansen“ i „North Face“, italijanska dizajnerska odeća, zlatni nakit, pejdžeri i primitivni mobilni, džipovi i sportska kola, pivo i marihuana (ali i skupi brendiji i šampanjci), 2 broja veća odeća i spuštene farmerke, marame vezane napred, tregerke, kaki pantalonice, lično naoružanje niskog ili srednjeg kalibra, kačketi okrenuti naopačke, maskirna odeća, trenerke upadljivih boja, Timberland cipele ovde lokalizovane kao „kanađanke“, napućene usne, mrk pogled – to je bio jezik kojim je hip hop kultura početkom i sredinom poslednje decenije XX veka pričala ostatku getoiziranog i ne-getoiziranog sveta kako treba da se živi i „gde je to“. Punjeni adrenalinom, ponosom, opuštenošću, sigurnošću, sveopštom nadrkanošću, tehnikama - vokali su ležali na bubnjevima i basevima koji su pronalaženi na hiljadama prašnjavih ploča; sve to ukomponovano na SP-12icama i Akai-jima bilo je saundtrek desetinama hiljada ljudi koji su živeli po blokovima i predgrađima: od Londona, preko Berlina i Pariza, Rima do Beograda, Zagreba i Istanbula, a i dalje naravno. Ceo svet je znao da nije ništa sem gangsterske stvari i da keš upravlja svime oko nas, dve najvažnije stvari koje si trebao da znas '90-ih. Ludilo je bilo toliko jako da je Shep Pettibone morao čak i Madonninu „Eroticu“ 1992. da nabije funk brejkovima i da je pusti kroz semplere i ritam mašine, da bi ostvarila multiplatinijumski status i da bi se slikala sa ikonama crnaštva koje nikad nije bilo jače, bruklinskom legendom Big Daddy Kane-om i Naomi Campbell. Nakon sloma hardkor pokreta smeštenog na istočnoj obali Severne Amerike (sa centrom u Njujorku, naravno) i paralelnog uzdizanja Bad Boy imperije, pucanja projekta Death Row-a na zapadu, proboja Cash Money Records sa juga i brzim širenjem hip-hop kulture prema Evropi, kultura je dobila brdo sitnih kujni i podpravaca koje je bilo jako teško ispratiti. To ne treba da čudi, budući da je rep priča, onako kako je novac i medijski interes ulazio u nju, rasla i rasla. Uticaj prodaje beloj omladini je oduvek igrao presudan uticaj u rep igri i jako je bitno to kako su se izdavačke kuće koje su de facto vodile rep igru postavljale prema tome šta su tražili beli klinci. Naravno, ovaj odnos je međuzavisan i to šta je mlada, bela publika tražila zavisilo je od toga šta su izdavačke kuće markirale i izdavale kao „kul“, ali i to šta su izdavačke kuće markirale i izdavale kao „kul“ je zavisilo od toga šta je bela publika želela da čuje i koji su bili njeni senzibiliteti.

ZAŠTO I KOME JE REP MUZIKA TAKO BITNA ?

Rep je jedan od najvećih fenomena modernog doba, informatičkog doba. Takođe, rep je fenomen kapitalizma, bez otpuštanja radnika i rasizma kapitalističkog američkog društva, rep ne bi postojao. Mnogi muzički žanrovi savremenog doba su izrasle u krizi kapitalizma i opštem podređenom položaju društvenih manjina od početka '80-ih naovamo: detroitski tehno, čikaški haus, rep u njujorškim opštinama, cela britanska klupska scena koja se i dan danas razvija itd. U svim ovim slučajevima imali ste sličnu ili identičnu matricu: u društvu sa visokim stepenom nezaposlenosti koje se povećava, imate čitave slojeve društva sabijene u delove grada, slojeve koji ne učestvuju u proizvodnji, već bleje na ulici, tražeći šta da rade. Neki krenu da se bave poslovima u „sivoj zoni“, neki krenu u sport, neki pokušaju muzikom, pa šta kome bog da. U tom smislu, rep muzika je muzika marginalizovanih i nezaposlenih, muzika uličara, uglavnom niskoobrazovanih ako uzmemo moderne standarde obrazovanja. Rep je bio, jeste i ostaće glasilo „nevidljive većine“, one koju svaka vladajuća elita svesno sklanja od bilo kakve uloge, kao i od očiju javnosti. Rep je muzika siromašnih ljudi u društvu u kojem je materijalni uspeh i finansijska moć glavno merilo uspeha i dostignuća. 
U tom smislu, zahtevati od rep izvođača da ne repuje o novcu i lagodnom životu je isto što i zahtevati od gladnog da ne jede.
Rep je verovatno najkonstantnija, pored globalnog tehno pokreta i britanske klupske muzike, i najinovativnija muzika današnjice. Svakako, fenomen previše bitan da bi se o njemu razgovaralo površno, usput, bez stava i bez potrebnih informacija.
Stoga, mi skupljeni iza ovog bloga ćemo preuzeti tu odgovornost da pre svega srpsko-hrvatsko govorno područje snabdemo informacijama oko kojih se na ovim prostorima nikad nije naširoko govorilo.

1 коментар:

lou benny је рекао...

realno