Пратиоци

четвртак, 29. новембар 2012.

Žanr koji volimo da mrzimo: Prljavi Jug (deo III)




Pošto treba uskoro da okončavamo ovu trilogiju o najpopularnijem rep pravu današnjice, trebali bi što pre da uđemo u zadnjih 5 godina, upliv hipstera u južnjački rep, nove tehnologije, pojavu "Trap" podžanra, dotaknemo se Gucci Mane-a itd. Nije lak zadatak.


Prvo - hipsteri.
Na kraju dela 2 smo istakli "deo jednačine koji hip-hop industrija nije poznavala do tada kao legitimnog učesnika u hip-hop demografiji – bela viša srednja klasa. To su bili ljudi uglavnom na ovaj ili onaj način vezani za advertajzing, marketing, industriju usluga, dizajn i koji su pritom uglavnom bili studenti. Upravo ova demografska grupa počinje tokom 21. veka da se intenzivno zanima za savremenu hip-hop kulturu, trajno menjajući krajolik ove kulture."

Ako posmatramo istoriju učešća belaca u razvoju hip-hop industrije i uopšte belih izvođača koji su trebali da komuniciraju sa belom publikom (pre svega), ljudi kao Beastie Boys, Vanilla Ice, 3rd Bass, Eminem itd. - oni nisu previše doticali belu srednju klasu, ili belu višu srednju klasu. Većina ovih izvođača je bila slušana dominantno od strane niže bele srednje klase i bele radničke klase do crnaca naravno, pošto su svi bili rep izvođači sa rep hitovima u svojim nekim epohama. Generalno, bela viša srednja klasa je na hip-hop pažnju počela da obraća ne sa "Slim Shady" singlom (možda malo), već sa Camronom i Dipsetom, sa Clipse-ima, sa Lil Wayne-om, Pharrellom, dok je Kanye West bio kruna tog braka "novog uspešnog crnca" i novog trenda mlade, bele, srednje klase - hipsterske kulture. Kao što smo rekli, magazini kao Pitchfork (koji je uticajni webzin) i Vice su masovno počeli da se bave promocijom Dirty Southa u periodu oko 2003. ili 2004. godine.
 
Primer klasičan za ovo o čemu pričamo je Tom Breihan, pisac-bloger za Village Voice i Pitchfork koji je fini niz godina važio za zvaničnog "aminovača" svih ljubitelja repa u espadrilama Vans, retro-kačketima, tužnim tunikama i uskim farmerkicama. Tako je već 6 i kusur godina. E sad, kako je došlo do toga da belački pop magazini i urednici marketiraju žanr od koga su 20 godina okretali glavu, to jeste dobro pitanje, ali pitanje koje prelazi granice i namere ovog teksta. Očigledno su posredi jako komplikovane i složene veze novca, kulture, prestiža, medijskog samoodržanja i nabijanja medijske slike. No, ono što je neosporno jeste da tokom XXI veka jako važna demografska grupa potrošača hip-hop kulture postaje bela srednja klasa ukorenjena u savremeni kulturno-informacioni menadžment i studenti humanistike koje je pop kultura prepoznala pod imenom "hipsteri". 



Tom Breihan




U međuvremenu, hip-hop je sredinom prošle decenije prolazio kroz drastične promene. Menjale su se zvučne podloge, trendovi, pristupi pisanja tekstu, konstrukcije albuma, karijere su propadale i oživljavale se; hip-hop svet je postao nikad kompleksnije mesto, što ne treba da čudi ako imamo u vidu da je kultura hip-hopa vid savremene kulture koji najviše zavisi od raznih kulturnih dinamika oko nje, ekonomije, pop trendova, informacija - a XXI vek je sve to šaltao kao nikada pre. Hip-hop je verovatno od kraja devedesetih zvanična kultura kasnog kapitalizma i svih mnogobrojnih gubitnika i malobrojnih dobitnika unutar sistema. A južnjački rep (sa saradnicima) je tu igru uspešno vodio.

Ako bi nas zanimao čisto površno savremeni rep, a u njemu njegov najvidljiviji pravac - dakle Jug, morali bismo da osmotrimo figuru i razvoj najuspešnijeg repera današnjice, Lil Wayne-a. Mržen i osporavan do besmisla (sa pravom ili ne), Dwayne Michael Carter Junior je svoj debi album izdao 1999. samo sa 17 godina, da bi 2005. probio sve granice i svojim albumom Carter I ostvario prvi platinasti tiraž i počeo svoj suvereni pohod na tron savremene crne muzike. Carter I je svojevrsni reset njegove karijere, jer iskreno su male šanse da ne živite u Americi, a da ste karijeru Lil Waynea pratili od 1999. i albuma The Block Is Hot. Tri godine nakon "Carter I", teško da možete da zamislite album ili izvođača koji sa Wizzy-em nije želeo saradnju, čak su i izdavačke kuće to jako preporučivale i trudile se da svakom izvođaču pribave barem jednu strofu Lil Wayne-a. Cash Money Records su pod Birdmanom i Wayne-om sa Universal Records imali možda najjači ugovor koji je jedna crnačka kuća imala sa korporacijskim major-om, novac se presipao i tu je naravno izbio prvi problem sa slušalačkom bazom - šta Rep tu treba da radi, koju funkciju treba da ima ?
 

Sa jedne strane, južnjački rep je iskoristio kreativni i autorski sunovrat i Njujorka i Los Anđelesa krajem '90-ih i početkom 2000-ih i centar hip-hopa doveo u tradicionalno zapostavljeni Jug, ali jednom kada su pritisci i interesi izdavačkih kuća počeli da zahtevaju hitove na konstantnoj bazi - priča oko Cash Money-a je počela da se klima. Naravno, ne u finansijskom smislu, već u smislu kvaliteta i konstantnosti izdanja na kojima su učestvovali - stvarao se utisak da do novca i pažnje dolaze emsijevi i ljudi koji su stvarno prosek proseka, bitmejkeri koji kopiraju druge bitmejkere, pesme su počele da liče, versovi su se prepisivali; naravno, daleko od toga da ovi fenomeni nisu postojali u '90-im, ali sa širenjem tržišta u XXI veku i sa generalnim "omekšavanjem" cele slike oko repa (garderobe, versova, muzike, deliverija, tema...), skoro svako je mogao da proda 50.000 nosača zvuka i da ima ugovor, prosto je tražnja bila toliko velika. Rep izvođači koji nisu pre 4 godine sanjali o tome, sada su imali limuzine, nastupe, novac, slikanja za časopise, priču oko sebe, no to je dolazilo sa cenom. Cenom integriteta izvođača, koja se doduše fino sanirala pogledom na bankovni račun.

Takva atmosfera u prvoj deceniji XXI veka počela je da ostavlja tragove na raznim karijerama - ne samo da su mnoge karijere pukle krajem '90-ih, nego i one startovane tada nisu trajale duže od 3 ili 4 godine, preživljavali su samo oni koji apsolutno nisu imali nikakvo interesovanje za ono što rade i koji bi radili bilo šta što se prodaje. Ipak, ovde treba biti oprezan - takav stav teško, sa jedne strane, može da bude za osudu, jer ti ljudi su ipak zabavljači i oni žive od toga što je popularno. Sa druge strane, mi kao slušaoci i poštovaoci imamo prava da kritikujemo proizvode koji ne ispunjavaju naša očekivanja. Stoga, ne čude reči koje je skoro rekao Big Daddy Kane (čovek koji je imao tu nesreću da je opstao samo 4 godine u zenitu rep javnosti, ali sa velikim tragom) - "Najgore što jednom emsiju može da se desi jeste da prati trend, jer kad jedan trend ode, ide i taj emsi. Ono što se tad dešava jeste da ti radiš posao producentu i njega praviš zvezdom". Primeri Timbalanda i Pharrella koji su došli dotle da za bit u proseku naplaćuju 100 hiljada dolara to najbolje pokazuju. Emsijevi su morali da idu od jedne saradnje do druge, od gostovanja do gostovanja, bez obzira na to šta misle o partneru ili šta misle o bitu preko kog repuju, u pitanju je opstanak u igri i širenje slušalačke baze. Mnoge karijere to nisu mogle da istrpe, sa druge strane, Kanye West, Lil Wayne i Jay Z (pre svih) su na konto toga stvorili imperije. 

U toj jakoj eksploziji Juga koja je obe dominantne obale pretopila - Camron i Dipset su bili prvi dokaz da je NY boom-bap na mnogo načina stvar prošlosti. Killa Cam je verovatno prvi njujorški emsi koji je razumeo šta donosi moderni Dirty South - celu promenu rep paradigme  koja se sve više oslanjala na kraće linije, pevljivije, eksplozivnije, na promenu zvučne palete bitova, na zarazne fraze, na ad-libe koji su počeli da igraju važnu ulogu, to se prodavalo, to je bilo novo i to su ljudi tražili. U tim uslovima, lako su sve ostale scene gubile precizno definisan identitet i to je trend koji se nastavlja do sada - već dosta godina unazad emsijevi koji se pojavljuju nemaju nikakav definitivan pečat sem taj da svoje strofe pišu po južnjačkim pravilima i da se bitovi u 90% prave po receptima kuhinje Manny Fresha, Lil Jona, Cool and Drea - a zatim su se tu ubacili i Zaythoven, DJ Toomp, Shawty Redd, Drumma Boy, Polow da Don, Bangladesh itd. Naravno, da ne pominjemo Neptunes i Timbalanda, ali to je neka malo šira priča, iako tesno vezana sa južnjačkim muzičkim inovacijama i povratku jakoj ritmici i ludilu 808-ica.

Dipset



Sredinom dvehiljaditih (negde možda malo kasnije), rep svet je počeo da priča o Trap žanru. Naravno, trap je samo još jedan od trendova koji se pojavio na Jugu, kao i pre njega Miami Bass, pa klasični South zvuk devedesetih, zatim crunk, zatim snap ili bounce - trap je poslednja, moderna varijacija koja se našla na udaru različitih puritanaca širom Amerike i Evrope jer je u rep, posle duže pauze, opet unela onaj neprijatni "majmunski" šarm klasičnog crnaštva, očigledno nečega skroz drugog što sada pakuju Kanye West i Jay-Z dok su u Parizu, ili što mlada zvezda ASAP Rocky radi sa Lanom Del Ray glumeći crnog Kenedija.


Trap je dokaz da je gengsta rep "uvek aktuelna tema", sama reč "trap" je južnjački lokalitet za "krek-mesto", lokaciju gde se ili štekuje krek, ili prodaje ili pakuje ili sve to zajedno. Prosto, ne može a da vam ne bude toplo oko srca kada vidite da se opet oko nečijeg oblačenja, tekstova ili životnog stila ne diže neka frka, neka đeva, neko moralisanje - to je rep, tad se vidi da je rep zdrav, a to nam je upravo nazad doneo Trap, na linijama Hjuston-Nju Orleans-Memfis-Atlanta-Majami i dalje.

Izvođači kao što su Gucci Mane i Waka Flocka, T.I. u ranijim fazama, Young Jeezy, Rick Ross, Lil Boosie, Yo Gotti, Shawty Lo, Gorilla Zoe, OJ Da Juiceman, potpomognuti starijim facama kao što su Bun B, Juicy J, Birdman, Project Pat, Pastor Troy i mnogi drugi - okupili su oko sebe grupe saradnika i počeli da insistiraju dodatno na onom delu hip-hopa priče koji je u njegovom centru - zezanju, glupiranju, kriminalu, žurkama, ribama i kolima. Jug je, kao što smo videli, još od početka '90-ih imao tu reputaciju scene koja "ne preza od ekstrema", i kada je u drugoj polovini prošle decenije Trap zadominirao svetom repa (a preko toga i svetom popa), dežurni dušebrižnici su se opet pobunili oko "lošeg sistema vrednosti koji se propagira kroz Trap muziku". Posebno se na meti zadnje 3 godine nalazi Gucci Mane-ov kolektiv Brick Squad 1017 koji je posebno tvrdo jezgro Trap pokreta. I svakako, uspeh Gucci Mane-a je paradigmatični primer potpuno novog vremena, novih tendencija, novih očekivanja koje su stavljena pred današnjeg emsija. Tačno se to može videti, prosto sve što ljudi zameraju čoveku kao što je Gucci Mane - pa to je to, to je rep, to su te zamerke po kojima možete da vidite da li kao slušalac sedite na zlatnoj žili ili ne. Na srpskom se do sad pojavila samo jedna zvanična recenzija rada Gucci Mane-a i samo po nivou gađenja i nerazumevanja, čistom odijumu koji izlazi iz tona ove recenzije vidi se da imamo posla sa nečim "teškim da se zguta". Ne treba grešiti, ovo je dominantna emocija u vezi rada Gucci Mane-a od Amerike pa do nesretnih muzičkih recenzenata u Srbiji, ali upravo ta emocija i taj gard nenormalni je dokaz o kakvom blagu mi pričamo i kakvog umetnika imamo prilike da čujemo kad je u pitanju Gucci Mane. Upravo ove reči "surovi hedonizam koga on tako dosledno isporučuje kroz svu njegovu bezidejnost i prazninu ipak sjaji sjajem prvorazredne nadrealističke komedije i čiste, antiintelektualne zabave", pa to je to, to je hip-hop u svoj svojoj slavi i uopšte cela BS1017 ekipa ima ovoga da nam da na tone.


1017 Brick Squad

Gucci Mane i Waka Flocka



Opet, sa ovim što je rečeno - Trap je još uvek jedna od obaveznih stavki u CV-u svakog hipstera koji drži do sebe od Los Anđelesa do Beograda i to je jedan fenomen koji zaslužuje posebnu pažnju, ali na svu sreću u proteklih par godina sa pojavama ljudi kao što su Wiz Khalifa, ASAP Rocky, Hopsin, Wolf Gang i Black Hippy ekipom, taj pritisak na Trap biva makar malo blaži - mada nam u prilog ne ide pojava "Trapstepa"; jednog par ekselans muzičkog bastarda koji na čelu sa Flostradamusom osvaja mlade bele studente širom Prvog Sveta kojima sad i emsi počinje da smeta i nalaze radost u instrumentalnim kombinacijama brejkova sa 808-ica sa sada već otrcanim dabstep basevima.
U protekle dve godine, Trap je maltene sinonim za rep, i svaki grad u dometu Juga (Chicago, Baltimore, Washington...) ima svoju trap varijaciju, pa se može reći i za ljude poput Wiz Khalife i ASAP Rocky-a da jesu derivati Trap pokreta, ali o njima možda neki drugi put. [Na ovom blogu je već bilo reči o poslednjoj (T)rap senzaciji, čikaškom caru Chief Keefu i njegovoj GBE ekipi, tako da to možete pogledati ovde.]


Meni jedino ostaje da vam se zahvalim, uputim vas da uđete u Trap priču jer je lepo i da vam ovde ispostavim ovaj LINK koji će vas najbolje voditi kroz skoriju istoriju najsvežijeg rep fenomena, dođavola sine, gde si to našao ?








1 коментар:

Анониман је рекао...

"Menjale su se zvučne podloge, trendovi, pristupi pisanja tekstu, konstrukcije albuma, karijere su propadale i oživljavale se; hip-hop svet je postao nikad kompleksnije mesto, što ne treba da čudi ako imamo u vidu da je kultura hip-hopa vid savremene kulture koji najviše zavisi od raznih kulturnih dinamika oko nje, ekonomije, pop trendova, informacija - a XXI vek je sve to šaltao kao nikada pre"

šta je "novo" u priči?