Пратиоци

недеља, 27. јануар 2019.

Recenzija albuma -Mali mi je ovaj grob- 90Naza *potpuni trijumf loše hemije*



Došlo je i vreme za novi tekst ovde a čim je došlo vreme za to, znači da nije dobro vreme.
I realno, u Srbiji trenutno nije nikako dobro vreme. Sećam se u vreme kada sam počeo da ispisujem ovaj blog, bila su poslednja makar prividno sređena vremena u ovoj državi.  To je bilo vidim pre 9 godina, a to je poprilično. Stvari koje su se dešavale u poslednjih 9 godina nisam baš mogao da predvidim, neke su bile do jaja, neke su bile neutralne, većinu njih bih uradio drugačije da sad mogu da biram ali ne mogu i tu dolazimo do ključne reči teksta koji će se baviti Najnti Nazom i njegovom novim i jedinim albumom za sad. ’Sudbina’.
Nikad ne bih ni otključavao ovaj blog da nije bilo prethodne 2018. i dosta jakih obrta u njoj. Negde dal’ sad novembra il’ decembra, uspeo sam konačno da upoznam čoveka Nikolu Lažetića-Nazira Hamaada i da shvatim koji to deo mi fali u životu sve vreme, kao čoveku, kao reperu, kao drugu. Neki sudbinski deo.

sve što ti fali, upravo to si - pusti dok traje neka te nosi
otkači muziku, pusti tu pesmu, pokvasi lice, odvrni tu česmu

Poznavajući sebe, i vi koji ćete čitati ovo - mene, ne bi se baš očekivalo da ću ja pisati o ovom čoveku ili njegovom albumu. Realno, proveo sam dobar deo života grešno zaljubljen u svoje mišljenje i svoj osećaj o njegovoj nepogrešivosti i da se mene pitalo nikad ne bi slušao trep, kamoli pisao o njemu, kamoli repovao trep – a to je još najbezazlenija stvar, mnogo veće stvari su bile i jesu u igri. Na svu sreću, postoje momenti gde mogu da isključim sebe i svoje unapred određene predikate i da se sudbinski ponesem prema nekim stvarima, tj. pustim stvarima većim od nas ljudi da odrade svoj proces. Sudbinski proces.
Rep kao rep i Srbija kao Srbija, bogu plakati. Svakako jesam razmišljao o nekom tekstu ovog tipa (koji bi malo presekao gde stojimo muzički kao narod zadnjih 5 godina), al sam ga tri puta počinjao, tri puta brisao, nit sam imao snage da ga pišem niti odakle da počnem. Sada barem imam. I zato hajde da odmah izletimo na osnovni sastojak repa, ulicu i vidimo brzo neke podatke.
~~~~~



Da udarimo odmah tamo oko čega se sve okreće – Srbija već decenijama ne miruje kad je u pitanju heroin. Procene evropskih policija su da preko teritorije Srbije (uključujući tu i Kosovo) godišnje prođe oko 50 do 60 tona heroina, ne računajući ono što ostane u državi. Prema statistikama beogradskog MUPa, samo na tlu grada se  svakodnevno proda oko 10 kilograma heroina i ako znamo da je gram heroina 2.000 dinara onda možete sami da odradite tu uličnu matematiku. Ova razrušena, rasčerupana zemlja i njena ekonomija se, posebno nakon 5.oktobra, u velikoj meri bavi trgovinom hemijskih proizvoda i čini se da nikad dublje nije bila u tome. Protok živog novca (onog van banaka, van kredita) očigledno ima veze sa mestom Srbije na tranzitnim putevima opijata na zapad Evrope. Bez obzira na sve promene svega živog od osamdesetih naovamo, heroin je i dalje roba br.1 na srpskoj ulici – kraj priče.

ne možete bez nas ne možete ni sa nama
piči te kriza – dop momci tu sa vama

Važno je napomenuti da promet heroina i ostalim opijatima nije ni najveće ni najprofitabilnije tržište ilegalnih droga, ali je najstabilnije: mušterije relativno brzo razvijaju tešku zavisnost i verno dolaze po svoju redovnu dozu koja se od početničke (četvrtina grama) za nekoliko godina stabilizuje na oko gram dnevno bez ikakvih problema. Sa tačke gledišta trgovca, ova okolnost čini tržište heroina primamljivijim od tržišta nekih drugih droga, čiji potrošači imaju manje uredne navike i teže predvidljivo ponašanje. Društvena cena koju heroin nanosi, međutim, daleko nadilazi sve ostale droge: gotovo dve trećine zavisnika koji se leče u centrima za rehabilitaciju u Evropi su heroinski narkomani, a iza milionske armije zavisnika stoji nekoliko miliona uništenih života. Cena se plaća pojačanim stopama kriminala zarad sticanja novca za zadovoljenje navike, razorenim porodicama, te širenjem virusa HIV, s obzirom da se heroin mahom uzima intravenozno i da zavisnost često vodi u prostituciju kod ženskih korisnika.
Iz laboratorije heroin izlazi presovan i spakovan u standardne pakete od po pola kilograma, čvrsto umotane izolir trakom. U tom obliku jednim delom putuje preko centralnoazijskih republika do Rusije, a zatim preko baltičkih republika u zapadnu Evropu; to je takozvani severni put, ali nas mnogo više zanima onaj poznatiji, balkanski, koji dobrim delom prati prastari put svile. Taj put vodi preko Turske do Bugarske, koja predstavlja najveću ranžirnu stanicu za narkotike na Balkanu. Kilogram heroina visoke čistoće u Istanbulu košta između sedam i dvanaest hiljada dolara, u zavisnosti od kvaliteta robe i naručene količine. Isti taj kilogram već u Austriji dostiže cenu od trideset do četrdeset hiljada dolara, a u Danskoj čak šezdeset hiljada. Međutim, da bi dotle stigao, mora da prođe kroz usko grlo Balkana, ili dužim, skupljim i neizvesnijim severnim putem kroz Rusiju. Mada severni put poslednjih godina postaje sve popularniji, procenjuje se da oko 60 odsto heroina još uvek stiže u Evropu balkanskim putem.
Dakle, da bi stigao tamo negde do Kopenhagena ili Stokholma, prolazi još uže grlo magičnog četvorougla Bugarska-jug Srbije-Kosovo-Makedonija, četvorougao koji je, sa pravom, esencija Bakana, balkanizma. I u njemu jedan grad, Niš, Naiss, Naissus sa svojih 300.000 stanovnika, jedan od najstarijih gradova na Balkanu. Tu počinje da vri do tačke ključanja, koja je doduše, dostignuta odavno i to ključanje traje uveliko. To ključanje proizvodi uklete sudbine, talente koji se dešavaju jednom u generaciji, a to je talenat našeg junaka Nikole Lažetića, Nazira Hamaada.

i vreme dobija drugu dimenziju 
sa stakla kad usisaš tu anesteziju
1000 slika 1000 ničega
euforija mrtva je istina

Naz kao Naz – svi smo imali prilike da čujemo za njega koje nas je zanimao srpski rep, ali malo nas je imalo prilike da ga ’čuje’, a ne da čuje za njega. Mislim, tačnije siguran sam, da je i to neka vrsta namernog previda – niška scena nikad neće biti cenjena u ovoj zemlji onako kako treba da bude (na čelu sa Nazom), niti će kultura tog dela zemlje biti cenjena na onaj način na koji bi trebalo. Feat Sejdić će svakako uvek biti superiorniji od Bakije Bakića, čoček od drugih kola, Bora Stanković od nekih drugih izvikanih autora, leskovački roštilj od nekih drugih roštilja, da ne nabrajam dalje. Jug će uvek biti potajno svestan svoje raskošnosti, temperamenta i egzotike, ali će uvek biti spreman i da je drugima ne natura na nos, meni izgleda. Igrom slučaja, rodbinski i krvno imam veze sa tim podnebljem i mislim da sam kompetentan da pričam u ime tog svetonazora.
Pomešati taj svetonazor, hip-hop svetonazor i ulični, srpski dizel svetonazor već zvuči previše dobro da bi bilo istinito. A šta ćemo sa tim što je Nikola/Nazir čovek koji je uspeo da poveže rat na Kosovu, hip-hop, ulične heroinske sage, 10 godina u zatvoru, prelazak u Islam, bodenja, batine, samice? Kako se to zove? Lako – sudbina.
U pitanju je evidentno toliko velika ličnost i harizma da od njene veličine nismo uspeli da je vidimo, ja evo nemam drugo objašnjenje za to, nemam objašnjenje kako je meni promaklo, ili se bojim da imam objašnjenje ali nemam dovoljno dobro opravdanje. Čak i sad kada pišem ovo, neverovatno mi je da pišem o nekome, nečemu o čemu sam trebao da pišem pre 5 dina minimum, i to me dovodi do opravdanog pitanja gde sam i šta radio zadnjih 5 dina? Trebalo bi, parcijalno makar, i vas i sve nas koji smo ljubitelji hip hopa u Srbiji.




i svi što glume te poštene 
i svi što kriju se od žene
daleko negde gde je nosi mašta – 
zaspaće princeza na zrnu praška

Ovo nije album za žurke, za aftere, nije album za neka vesela okupljanja, nije album kojim ćete da se proslavite u ekipi, ili da fascinirate ribicu koju jurite. Ovo je album koji nabija prethodnih 18 godina Srbije u sat i po, a to, kao što smo rekli na početku teksta – nije nikako dobro. Ali je plemenito, sudbinski je. Istinito je – nešto što, izgleda nam, smo zaboravili da vrednujemo kao vrlinu.

umivam se satima da sperem ovo lice, 
trulo meso, ovde se hrane crne ptice
ovi su zidovi zidovi plača, koliba vudu vrača, 
1000 zidova a nigde vrata

Prema izveštajima Saveta Evrope, srpski zatvori spadaju u jedne od pretrpanijih u Evropi, ako se uopšte vodimo kao Evropa po tom pitanju. Na 100 zatvorskih mesta dolazi 110 zatvorenika, prema zvaničnoj statistici, iako je i pitanje na šta tih prvih 100 mesta liči i koliko su to mesta – zaista mesta. Od 2007. naovamo broj zatvorenih ljudi u ovoj zemlji je skočio za 31 odsto i trenutno iznosi oko 11.000 zatvorenih ljudi. Najveći broj zatvorenika, 22 odsto, osuđen je za krađu, 20 odsto za dela povezana s narkoticima, a 19 odsto za pljačku – što demantuje standardne brige i tirade srednje klase o zatvorima kao mestima za monstrume i šta ja znam, najveci broj ljudi se nalazi u zatvoru radi prekršenja zakona koji su u tesnoj vezi sa njihovim materijalnim stanjem.
Nažalost, Titov režim je stvorio kulturu u kojoj je zatvorenik, prekršilac zakona označen do kraja života. To možete vrlo lako videti na bilo kom portalu kada čitate komentare građana po apsolutno bilo kom pitanju gde se pominju zatvori. Standardna premisa prosečnog građanina Srbije koji više ne zna gde bije je ta da je to jedna relaksacija za pogane gde oni imaju besplatni smeštaj i obrok, ne zna se samo koja od tih stvari je luđa; da li vlasnik te ideje ili sama ideja, ili društvo u kome ljudi bivaju zaključavani i držani kao životinje za upad u zlataru ili posedovanje 2, 3, 10 grama nečega.
Ovaj album jeste rep koji dolazi iz takvog društva; očerupanog, siromašnog, fizički bolesnog, sivog, ugušenog u sopstvenom licemerju, lažnom moralu, vojno poniženog, društva koje je alergično na istinu i iskrenost, spremno da zazida usta bilo kome ko je kaže.




čist se ne izlazi iz ove muzike, 
krvave ruke i prljava usta publike
i nema raja za repere, neko te laže – 
slika za primer ožiljci i tetovaže

Sve ono što smo kao narod potisnuli da bi mogli da preživimo (doduše određeni momenti srpske traume su morali biti potisnuti da bi uopšte izgurali kao narod) na ovom albumu se vraća kao potoci krvi koji izlaze u Kjubrikovom „Isijavanju“ – nazad kroz wc šolju pravo na nas. Od dve stvari u životu se pobeći ne može, to su bol i istina, i zato tako često ta dva idu u paketu.
Od 18 pesama i sat i po materijala (što je korak, ja verujem, nepoznat srpskom repu), dovoljno je samo čuti i razumeti pesmu „Kamera 24“. Ja do sada nisam čuo ambiciozniju i kompletniju rep stvar na našem jeziku i evo baš danas, dok sam išao u pekaru i pričao sa drugom koji je odlučujuća karika što je ovo sve snimljeno (ljubi ga brat) – konstatujemo zajedno, jebote šta sve treba glava koja to napiše da izdrži i čemu da se nada zemlja u kojoj jedan njen građanin to napiše? Naz u toj pesmi, koja je pisana iz pozicije roba (zatvorenici tako sebe oslovljavaju unutra, što je jedan termin dosta konkretniji od ’osuđenik’ ili ’pritvorenik’) – je u isto vreme i dron nad Srbijom, i dron nad zatvorom, i ta pomenuta kamera, i rob, i savest robova, i posetilac, ma on je prosto sve. Kao što je i taj opisani zatvor, njegova rutina iznutra, psihičko stanje i zatvorenih i straže jedan poetski prikaz srpskog lavirinta u kome ulaza ima, ali nema izlaza. Lavirint u kome su zatvorenici na haloperidolima, leponeksima, metadonima, u kome državni lekari drogiraju građane sopstvene zemlje za račun države i prave na hiljade ljudi koje posle tako drogirapne, označene i otrovane šalju porodicama, devojkama, deci i prijateljima. 'Ovde nas doktori truju, to nije kleveta'. Jer skontajmo ovo, ta karaula koja gleda te KPZ-ove, ne gleda ona samo njih – gleda i nas, pa postoje i sve ostale karaule koje su nas gledale i koje će nas gledati, Balkan karaule izbeći neće. I da li je „potpuni trijumf loše hemije“ trijumf u kome mi trijumfujemo, ili trijumf u kome loša hemija trijumfuje nad našim porazom, da li je to jug Srbije u kome se aktivno poriče skok u broju obolelih od kancera radi uranijuma i plutonijuma, da li je to naša nadolazeća mlada rejv generacija koja je uveliko na stazama „samomedikacije“ svojih unutrašnjih hemijskih procesa, da li su to neostvareni ukleti pesnici na metadonima koje država drži bez papira, da li je to generacija naših roditelja prinuđena da svoje živote posmatra kroz recepte bromazepama i bensedina koji se čak bez recepta uzimaju ispod ruke na poznanstvo sa lokalnim apotekarkama pa mi, sinovi i kćerke, na kvarno uzimamo svoje dozice nedeljom uveče da pregrmimo burni vikend – trebamo kolektivno da saznamo. I to saznanje, naravno, neće biti prijatno.

Samim tim, ovakav rep mora da bude neprijatan i ponoviću nešto što sam napisao pre 8 ili 9 godina ovde, šta je rep koji je prijatan? Šta je bomba koja ne eksplodira, ako već moram iznova da citiram Hopera u filmu „Brzina“? U svetu i u državi koji je sebe navikao da sebe gleda i percipira anestezirano, lišeno bilo kakvog upliva u unutrašnjost, ovo je poziv na buđenje koji dolazi prekasno, „krvave kapi kiše, dolazim na nevreme“. Ovo je kao kada zvonici na crkvama Venecije, Firence i Pariza slave pobedu srpske vojske na Kosovu, a srpske zemlje bivaju pregažene – album sa minimum 5 godina zakašnjenja, ali u nikad potrebnijem momentu, autor i album koji ne mogu više nikako da povade gomilu kestenja iz obilne vatre, ali barem mogu maestralno da pokušaju i da ne uspeju još maestralnije.
Niko laganije niti je mogao, niti smatrao da treba (a za to je potrebna ipak određena zrelost reperske duše, duše uopšte) da treba da skače u svojim tekstovima sa gengsta tematike, na narko tematiku, na sado-mazo tematiku, na žal za roditeljima, na prijateljske veze, na vojnu tematiku, čak i na čistu, najčistiju metafizičku apstrakciju. Pitanja odnosa dobrog i zla, večnog i konačnog, ispravnog i neispravnog, zadovoljstva i bola – prosto je neverovatno da se sve ovo dešava među nama u 21. veku, na rep albumu, a opet gde drugo? Neće sigurno na srpskom filmu, ili u srpskoj zvaničnoj književnosti ili u srpskoj filozofiji ne daj bože. Ovo je umetnost na najvišoj frekvenciji rada, umetnost gde je sve dozvoljeno i tačno, umetnost odbačenih i prezrenih.


I šta uopšte može kontradikcije Srbije bolje da sažme i obuhvati nego niški zatvor? Zatvor u kome crkva i minaret egzistiraju jedno pored drugog, gde su pored Srba zatvoreni i Turci, Cigani, Sandžaklije i Albanci? Neki nadrealni ’dijalog nacija’ ispresecan i utanačen kroz priče o bivšim prestupima, budućim planovima, nasiljem među robovima, nasiljem straže, dilovanjem po zatvoru, lekovima, samicama, slobodnim posetama gde imaš dva sata da sav bes istreseš u partnerku – šta je u ovoj zemlji istinitije, opipljivije, srpskije?

gasi se život, suze majke,
plače freska
ja sam magla nad minaretom, 
još jedna pesma teška

Šta drugo, osim ovog albuma, može da bude razumevanje i iskupljenje za svakog od nas ko je ikad ’odlutao’ na ovaj ili onaj put na koji društveni moral ne gleda baš blagonaklono, za nas koji smo mislili da se loše stvari u životu dese ’uvek tamo negde’, da nikada ne prilaze blizu nas?
Imam osećaj za koji mislim da me ne vara, da sam do upoznavanja Nazira-Nikole i preslušavanja ovog albuma imao privilegiju da (i dalje) živim u blaženom neznanju životnog optimizma ili makar u neznanju o tome šta znači prihvatiti pun teret momenta u kome živimo, još preciznije muzike u kojoj sudelujemo, dal kao izvođači, slušaoci, poštovaoci, nebitno. Mislim da ako nekad nije bilo vreme za lažni optimizam, to je sad i mislim da ako je nekad bilo vreme za ovaj album to je sad. Vreme u kome rep u našoj zemlji praktično diše na aparatima i nalazimo se u nikad težem primeru akutnog poricanja stvarnosti, kako u našoj politici, tako u našem svakodnevnom životu i u našem repu.

ovo je kutija tu vreme staje
za tuđe greške nisam spreman da se kajem
ovo su teške teme samo tu umem da dajem
ovo je teško vreme samo tu umem da trajem

Teška vremena stvaraju teške ljude koji se bave teškim temama, a lakog i lepog načina za tešku temu nema. Rep, uostalom, nikad nije trebao da bude zadužen da bude lep. Primamljiv da – ogroman deo rep šarma leži u toj neodoljivosti moći samouvereno izgovorene reči, no što se mene tiče ona je uvek bila borbena reč, polemička tvrdnja, čak i kada je izgovarana iz naizgled bezbrižnih, nedodirljivih pozicija. Unikatan svet koji Nazir nama ovde plete jeste prezreni svet srpske ulice, zatvoren, označen, ponižen, nateran da čak i on sam poveruje za sebe da je uzrok, a ne posledica jednog šireg stanja. Unikatan svet, takođe, priređuje lirički, smisaono – što je i normalno i očekivano od južnosrbijanske pirane podignute na Wu Tangu i Mobb Deepu. Lakoća sa kojom Naz kroji tkanine tuge, sreće, dileme, rešenja, tereta, rasterećenja, ljubavi, besa – tehnike su čak koje su zaboravljene i ostavljene po strani i od zapadnije nastanjenih repera u kojima upiremo prstom. U pitanju je posve poseban svet simbolike i značenja kakav je samo Balkan i njegov apsurd i bol mogao da kroji, posoljen dopom, posoljen religijskim zapletima, posoljen muško-ženskim zapletima bez koji bi naravno ovaj život bio dosadan. Setićemo se da su jednom neki pametni ljudi rekli da smo mahom onakvi ljudi kakvim se postavljamo prema ženama. Nisam baš sklon da se suprotstavljam toj tezi (kao neko ko je imao i skandalozan odnos prema dotičnom polu, ali i neke blistave momente) – i tu je jedno od polja na kojima Naz superiorno briljira. Suptilni nagoveštaji sado-mazo izazova, abnormalno intimnih izliva bliskosti, vernosti, spremnosti da se ženskoj osobi udovolji do tačke ludila su svakako momenti koji su, makar do sad, bili strani srpskom repu, srpskom muškom korpusu uopšte. To je sistem vrednosti u kojem su ribe spremne da isprate prestupnike - superiorna bića, ljubavnice, majke, ratnice, saučesnice u zločinu, dostavljači droge pod najstrožijim zatvorskim kontrolama. Setimo se samo minijature koju je predstavio, napisao za Drogijev vers u himni „Ludi Mladi Jaki“ gde kaže;

igra senka, dijamanti, crna čipka i krzno
mrtav sam za dodire a i ne znaš da sam umro
oseti poljubac kroz čipkane rukavice
oseti sečivo – obe njegove stranice

Načelno, Nazova poetika je kao ova zemlja – ima mnogo toga da se voli do ludila, ali sve što može da se voli, sve vredno ljubavi - više ne može da se spasi. Nazov tretman tema nas koji slušamo stavlja u skoro neizdrživu poziciju da volimo nedostižno, žalimo u isto vreme i prošlost i budućnost i da u isto vreme budemo ponosni na sebe ako imamo snage da sve to objedinimo u sebi. Reći ću vam odmah – to je pakleno težak zadatak.
Ne želim više da dužim ovo, dovoljno je dugo – Nikola ili Nazir (kako ko želi) je opet pod ključem, po treći put, i pitanje je kako ćemo ovaj put sa tim. Sebe, od skora, ubrajam u onaj suženi i skupljeni krug ljudi koji su, dodirnuti snagom ovog čoveka, trajno zalepljeni za njegovu poeziju, životni put, sudbinu i stavove. Ne verujem čak da je za taj krug ljudi postojao preveliki izbor, to je nešto što osetiš, pustiš u sebe, prostruji kroz sinapse i to je to, u priči si, u krugu si.
Ostaje nada da će ovaj album njegove slušaoce makar prenuti iz bunila i mrtvila u kome smo, manje više svi i da će postati prvi pravi klasik zatvorskog repa, neki kult klasik srpskih KP zavoda i domova. Rik Rosova harizma i poetičnost geto dona, geto filozofa nije prišla bliže Evropi osim u rasturenom i osiromašenom Naissu - večne teme geto poezije, uličnih dilema, pakla neostvarenih želja i agresivnih impulsa koji stvaraju neiscrpne bunare problema. Poetičnost u kojoj srpske noći sumnjivih dilova postaju mračne kao Harare, partneri u delu 'crni dijamanti' a Srbija se, u nekom paralelnom svetu hemijskih procesa, poezija, metaforike geopolitike pretvara u evropski Zimbabve. To je moć hip-hopa, nevidljive linije napisane na papiru koje imaju moć da jako čvrsto zalepe i najdalje toponime, lokacije, mesta i da ih, makar u tih 4 minuta spoje da stoje ponosno jedno pored drugog.

Njemu ostaje da izdrži i da ga osporavaju još više i bolje, nama ostaje da njegov lik i delo branimo i širimo tamo gde možemo. Ovaj tekst je samo skroman pokušaj u tom smeru, jer ispred nas je velik posao.





Hvala Mikcu koji mi je dosta toga omogućio, a među njima pristup njegovoj svesci odakle sam gurnuo neke slike u ovaj tekst. Skinite album i širite ga, činite pravu stvar za naš rep i naše društvo. Istina zavisi od ovih gestova i ovih stvari. Hip hop nije mrtav sve dok imamo razloga da mu verujemo, ne samo da ga trošimo i slušamo. Ova audio knjiga će nam pomoći da opet počnemo makar malo da verujemo, a to nikako ne može da bude loše. Štaviše, u pitanju je dejt sa sudbinom, sa prvobitnom idejom i originalnim duhom rep kulture - komuniciranje istine tamo gde ona teško prolazi, kroz sve pore i pukotine našeg sistema.

p.s.
uostalom možete li zamislite da još neki reper da ovako jezgrovit i iskren intervju.??
na našu sreću, ovaj album je konačno sa nama, ova poezija i stav i samilost su konačno sa nama, pa makar i sa 100 godina zakašnjenja, voće marinirano u zločinu.
ovo je pravo VRAĆANJE NA PRAVO ako ga je ikad bilo i radi toga, blog je morao da bude privremeno otključan, a reč istine biti ispisana.
voli vas i poštuje Daki, kako rođene tako i dušmane.

Kingpin 90Naz, street delivery
Rainy day begovi i signalni dimovi





8 коментара:

Unknown је рекао...

BRAVO RESPECT! PISAO BIH JA JOS ALI TI SI TO BOLJE REKO.

Unknown је рекао...

Svaka cast podrska "

milanzmix је рекао...

Svaka ti čast za recenziju batice! Doduše jest' da si malo preterao u delu sa početka,a oko putanje papaje,ali sveukupno sam jako,jako zadovoljan napisanom recenzijom!
Recenziju će odštampanu (ali bez slika jbg.) dobiti i 90NAZ lično u subotu,jer kerovi mi jedino tada daju da ga
posetim i odnesem mu najpotrebnije stvari!Veruj mi da će biti oduševljen,mada dopisaću ti njegovu poruku nakon posete.

p.s.Radi lakše komunikacije nadji me tj. pošalji mi zahtev na: https://www.facebook.com/milan.karakusevic.0
A Mikcu reci da ga moj brat 90 voli kao brata i puno,puno ga pozdravlja!!!

Napucavanje Pajsera 24/7 је рекао...

nemas frke brajko.

Unknown је рекао...

RESPECT za burazera,njegov stil repovanja je vanserijski,istinska ljubav prema muzici koju radi se jednostavno oseti u njegovom flow-u,steta sto je 90 osporavan od bg likova koji se plase da zaigraju na terenu u kojem NAZ vodi pricu,kvalitet ispliva na povrsinu pa pravim ljubiteljima pravog repa,NAZIR ne moze proci ne zapazen,svaka njegova rstva koja dodje do slusaoca je osvezenje za ovu ispucanu scenu,meni je licno pun rac,atotuna,trepa,bumbepa,i gluposti koje se dizu u nebesa i mlate lovu,a pravi rep stagnira i nema repa od repa.
UDRI Najti,dizi Rihterovu skalu,niko tvoje rime ne shvata k`o šalu.

Unknown је рекао...

Dobar dan.Za ovu zenu je dovoljno reci par reci. Prava pomoc,sigurni efekat ,definitivno smisao njenom zivotu je da pomognem drugima,i dan danas u kontaktu,prijatelj,savet i pomoc u svakom trenutku. Evo skoro godinu dana od kako sam joj se javila i kako mi je pomogla (vratila decka kojim sam sada u braku) kako je rekla tako je i bilo .Nije trenutna pomoc evo i dalje traje isto kao sto je prvog dana. Nista vise od toga necu reci. U ostalom se sami uverite. Viber
+381 60 30 01 161

Unknown је рекао...

Dobar dan.Za ovu zenu je dovoljno reci par reci. Prava pomoc,sigurni efekat ,definitivno smisao njenom zivotu je da pomognem drugima,i dan danas u kontaktu,prijatelj,savet i pomoc u svakom trenutku. Evo skoro godinu dana od kako sam joj se javila i kako mi je pomogla (vratila decka kojim sam sada u braku) kako je rekla tako je i bilo .Nije trenutna pomoc evo i dalje traje isto kao sto je prvog dana. Nista vise od toga necu reci. U ostalom se sami uverite. Viber
+381 60 30 01 161

Unknown је рекао...

Dobar dan.Za ovu zenu je dovoljno reci par reci. Prava pomoc,sigurni efekat ,definitivno smisao njenom zivotu je da pomognem drugima,i dan danas u kontaktu,prijatelj,savet i pomoc u svakom trenutku. Evo skoro godinu dana od kako sam joj se javila i kako mi je pomogla (vratila decka kojim sam sada u braku) kako je rekla tako je i bilo .Nije trenutna pomoc evo i dalje traje isto kao sto je prvog dana. Nista vise od toga necu reci. U ostalom se sami uverite. Viber
+381 60 30 01 161