Пратиоци

четвртак, 2. април 2015.

Zašto je Gucci Mane najvažniji reper XXI veka?




Iako je iza rešetaka, Guči Mejn je i dalje oko nas. 
On je najuticajniji 'andergraund' izvođač protekle dekade (prva decenija XXI veka), ako ne i najuticajniji reper sveukupno. Namerno ili slučajno, njegovo odsustvo iz prošlogodišnjeg VH1 dokumentarca o repu u Atlanti je indikativno. Činjenica da je muzičar i persona takvog uticaja i takvog opusa skrajnuta maltene na jedan pomen govori o tome koliko je njegovo mesto u rep muzici zadnjih 10 godina upitno i kontraverzno. Za širu muzičku javnost i biznis-magove koji ispisuju istoriju popularne kulture, još više iritirajuća je bila činjenica njegovog polu-svesnog odbijanja da zaigra na kartu masovnog "crossover" uspeha u maniru u kome su to uradili Lil Wayne, Jay Z ili najskorije Drake recimo.

Tokom devedesetih, platinasti tiraži (preko milion prodatih albuma) su gengsta repu dali finansijsku snagu o kojoj je retko ko mogao da sanja, mogućnost da duboko i debelo zgazi u pop mejnstrim. No, do kraja dvehiljaditih - dolaskom interneta, piraterije, mikstejp kulture itd. uticaj ljudi kao što je Guči Mejn bio je znatno teži za "brojati" i samim tim teži za dokazivanje i raspravu.
Ako bismo ovako "s nogu" analizirali razloge zbog kojih Guči Mejn nije jednoglasno odobren i prihvaćen od strane 'mejnstrim zajednice', jasno je da kao prvi i najuočljiviji razlog jeste taj što je njegov rep sve vreme opterećen onim što su nekome gnusni klišei, nekome formalna obeležja gengsta rep žanra. Guči nikada nije odustao od onoga što bi šira američka (dakle bela liberalna) publika nazvala "mizoginijom", recimo. Takođe, Guči je, prvo i pre svega, pripovedač petparačkih uličarskih anegdota i zabeleški, što je nešto što će retko kad doći na dnevni red pop-akademika koji se bave "analizama kulturoloških fenomena". Čak i kada se antropološka-kulturološka zajednica nekad i bavi repom, to je najčešće iz pozicije ustanovljavanja određene društvene patologije na liniji izvođač-slušalac kao dokaz "kraha sistema vrednosti modernog društva" itd. Pritom, kako je vreme odmicalo, umetnički lik Guči Mejna je bio sve elastičniji - od uličnih anegdota krek industrije na jugu Amerike, preko prosto otkačenog lika koji voli da se glupira i troši, preko samozvanog državnog neprijatelja br.1, preko geto ljubavnika koji vodi računa o kupovnim potrebama svojih družbenica, do, na kraju - geto mudraca koji sa trona meditira i filozofira o svetu uz kokain i prometazin gde prosto postaje Guwop ili "Trap God".






Ipak, Guči Mejn nikada nije svesno uzeo i pobegao od "treš" aure koju mu je industrija namenila i ne samo da nikad nije pobegao od nje, već ju je aktivno koristio da bi svoje zaključke poslao u svet. Kao i svakom inteligentnom čoveku, i Gučiju je jasno da uzet za ozbiljno može biti samo onaj ko ne zahteva pošto poto da ga se shvati za ozbiljno - Guči nikad nije pucao na velike društveno-političke priče, 'mudre' tekstove, vešte igre rečima. Nijedna umetnička karijera koja se obavezala na ovu vrstu isporuke "ozbiljnosti" nije doživela slavan kraj i skoro po pravilu je postajala svoja parodija. U tom smislu, Riff Raff je jedini belac savremenog repa koji je Gučijeve lekcije čuo, razumeo i primenio ali o tome nekom drugom prilikom.
No i uz ceo taj teret "treš" etikete, etikete "sporednog lika koji se sprda", nijedan reper na američkom jugu, tamo gde se trendovi stvaraju, nije ostvario širi i dublji uticaj od Guči Mejna. Duž juga, protezajući se sve prema "srednjem zapadu", Guči Mejn je dobio svoje "Sunz of Mane". Uzmimo za pandan Gučijevog direktnog takmaca i skoro smrtnog neprijatelja - Young Jeezy-a - njegov uticaj je bio neuporedivo manji. Gučijev umetnički pečat je bio pun viškovima kreativnosti - adlibi koji su se menjali na 3 godine, koncepti, dikcija, sleng, bitovi. Ne postoje nikakvi Zaythoveni, Mike Will-ovi ili Waka Flocke i Migosi ako pogledate i kod jednog drugog južnjačkog ili repera uopšte. Niti ikakve potonje generacije koje su se ugledale na lik i rad Guči Mejna, kao što su to uradili Cheef Keef i pomenuti Migosi. Niti ikakvi Young Thug-ovi koji su se razvili brzo i temeljno tako kao što je on lično pod Brick Squad uticajem.

Možemo da kažemo da, striktno stilski gledano, Young Thug spada direktnije pod Wayne-ovo nasleđe nego pod Gučijevo, ali nema nikakvog iznenađenja u tome zašto je baš Brick Squad bio njegovo prvo i matično okruženje, pod Gučijevim patronatom. Čak ta dva izvođača predstavljaju dva estetska pola uličnog repa u XXI veku: kada slušate Lil Wayne-a vi svakako imate iskustvo jedne izuzetnosti, tačka gde igre rečima i tehničke veštine maltene dostižu neki nedohvatljiv vrh. Po definiciji, mogao je da bude samo jedan Wayne na svetskom tržištu muzike: on je bio "čudo od deteta", razlog zbog koga je beli pop establišment u Americi zatvarao jedno uho u vezi tekstova da bi na drugo čuo tada vanserijske metafore i poređenja, tehničke sposobnosti pa čak i vokalne sposobnosti ako uzmemo karakterističnu boju glasa u obzir. Lil Wayne je na taj način izbegao etiketu "treša", postao je daleko najfensi crnački izvođač sve do pojave Kanye Westa, crnac koga vas nije sramota da pustite među belcima jer to je više od uličnog repa, to je 'umetnost'. Ključ svega je da je u centru svega toga bila - nepogrešivnost i usavršenost, proizvod sa kojim nema greške. Kao posledica celog tog stila, njegov ceo deliveri je usporen da bi pažnja bila skrenuta na te trikove, do te mere da je čitava Young Money kolonija svoj rep od 2009. naovamo podredila maltene Twitter kulturi - pančlajnovi su pisani na taj način da maltene mogu da se stavljaju pod tarabice-heštagove i da odgovaraju duhu vremena socijalnih mreža.




Sa druge strane crne planete, Guči je operisao u svom univerzumu (maltene in-verzumu, odbijajući diktate i zahteve) odbijajući svesno ikakve tekstualne pretenzije i prihvatajući sve zamerke na svoj račun "Damn, Gucci lyrical!' Naw, I ain't lyrical -- But my bracelet is crazy, but my necklace is hysterical". Lil Wayne je prosečnom mejnstrim slušaocu poručivao "da, dolazim iz problematičnog okruženja, alavog, siromašnog, nepismenog gde se cene isključivo materijalne vrednosti ALI - ja ti dajem savršenstvo tekstualne izrade i ritmičkog izgovora na način koji nema konkurenciju". Sa druge strane, Guči je poručivao "da, dolazim iz problematičnog okruženja, alavog, siromašnog, nepismenog gde se cene isključivo materijalne vrednosti i od mene nećeš čuti ništa sem toga - moja narukvica je luda, moja ogrlica je histerična". Razlika u pristupu publici i plasmanu proizvoda između ove dvojice rep mogula (svako sa svojom imperijom iza sebe) ne može ništa drugo da bude do ideološka razlika u razumevanju onoga šta bi rep muzika trebala da bude. Guči nije želeo da "prevazilazi" ni svoju crnu publiku, ni belu - on je bio i jeste u konstantnom odnosu komunikacije sa njom.

Možda ovo ima neke veze sa njegovim društvenim poreklom jer on je rođen u ruralnim krajevima Alabame da bi se tek u devetoj godini doselio u Atlantu, južnjački metropolis i čak je u jednom intervjuu sredinom 00-ih rekao "ja sam kao seosko i gradsko dete spojeno u jedno". Estetski, to verovatno ima veze i sa njegovim pojačano južnjačkim mumlanjem u izgovoru, konstantno pogrešnom gramatikom koja je dovela do javne debate da li je to govorna mana - ali to nije govorna mana, to je opredeljenje da se ne kaže "stress" već "skress". Dete provincije nije neinteligentno, ono je - nesofisticirano, ono je osoba koja je još uvek nesvesna u vezi strukture gramatike i njene veze sa institucionalnom moći. Kasnije, seosko dete svesno odluči da pogrešan izgovor zadrži - uprkos dušmanima. 
Za jedno bistro seosko dete pod civilnim imenom Redrik Dejvis, "liricizam" nije i ne može da bude cilj samom sebi, a odbijanje te "liričke" igre može da bude samo pogodna taktika za privlačenje pažnje publici koja je odavno vapila za novim objektom prezira i divljenja. Vrlo moguće je da je Guči Mejn prvi ikad reper koji je svesno odbio naznakicu "liričar" - dok je sasvim sigurno bio među top 3 ulična tekstopisca svoje generacije. Na svom vrhuncu (2007-2011), možemo da kažemo da je svaki  vers je nesumnjivo bio momenat koji se čeka u svakoj pesmi u kojoj se pojavio. Slično kao što je Bun B. 2004. godine upalio rep svet svojim strofama na gostujućim pesmama (informacija malo poznata i cenjena  van okvira SAD), Guči Mejnove strofe su bile svaka mali spektakl za sebe. U tom smislu ne treba da čudi izbor Guči Mejna kada je u pitanju njegov omiljeni emsi - upravo Bun B, dok je drugi izbor mali neortodoksniji i neočekivaniji - Big Daddy Kane.




Ličnost koju je Guči gradio na mikrofonu je bila građena putem pristupačnosti, autentičnosti i ulične bratske solidarnosti a tek onda neke "tehničke superiornosti". 2008. nam je poručio "Imma street nigga dog, you a street nigga, too", a 2009. "All Nas need is one mic, all I need is one stove". Ovo je bila demokratija rep muzike u svom njenom sjaju, u svoj uključivosti koju ova muzika može da napravi. "Stove" kao peć na kojoj se termički obrađuje krek kokain je simbol zajedničke borbe za novac, nešto mnogo šireg i dostupnijeg od tehničke preciznosti bilo kog "rep boga". Na jednak način na koji je zaobilazio ritmičku preciznost svoje tehnike izgovora, Guči je terao tehniku repovanja u ideje teksta, ne obrnuto. Između ostalog, ovo je bila nužna mera u svetu gde je više repera imalo bolje industrijske veze od njega, on je prosto morao da proizvede više muzike po glavi slušalaca od svih ostalih. Ipak, to ga nije nateralo da se praznine u pisanju popunjavaju 'filerima', u korist smisla i šmeka, tehničarenje je moralo da pati. Pred očima javnosti, Guči je eksperimentisao sa formama i re-definisao pop šablon pravljenja hita. Tamo gde je eksperimentisao sa formama, eksperimentisao je i sa bitmejkerima, sa ličnostima (Gucci Mane La Flaire, So Icy Boy, Big Gucci, Big Guwop) - njegov opus je postao ogromno "delo u nastajanju" gde je svaki novi sloj otkrivao po jedan novi ugao iz kog može da se gleda na ovog repera. 

Nema sumnje da je ovaj pristup (kasnije ustanovljen i kroz ceo Brick Squad) iskopao čitav kanal prohodnosti za ostale ulične repere kojima bi inače kanali komunikacije sa mejnstrimom bili blokirani. Guči i OJ Da Juiceman su otvorili put za Waku Flocku, Nicki Minaj, Young Scootera, Future-a, PeeWee Longwaya, Migose, Rich da Kidda, Young Thuga... Jasno je svakome da Cheef Keefa ne bi bilo bez uloge Guči Mejna u rep industriji. Prosto, slojevitost tekstova, mogućnosti i muzike je postala tako široka da je Chief Keef slobodno u jednom trenutku mogao da kaže "Got so many styles, niggas bite one" -- ili kao što bi Roleks rekao "skinite nam fore, smislićemo nove". I to je recept dugovečnosti kreative jednog repera - svako može da otkine po deo stila ili foru, ali nikada suštinu ili celovitost. Novi talas uličnog repa od kraja dvehiljaditih naovamo ne bi makar opstao (ako ne i postojao) bez desetina mikstejpova Guči Mejna i onih oko njega.

Nabrzaka možemo samo da pomenemo nekoliko aspekata Gučijeve karijere koji se često zanemaruju u diskusijama oko njegovog značaja:

- on je prvi uspeo da zaobiđe ludilo sredine '00-ih i teror "superproducenata" koji su tada drmali rep i pop industrijom - Timbaland, Pharrell ili neko treći kao Just Blaze. Da nije bilo Guči Mejna svet nikad ne bi saznao kakav genije je Zaythoven ili Drumma Boy. 

- cela mikstejp pomama tokom dvehiljaditih kada je policija na kraju upala kod DJ Drame i pokupila ko zna koliko gigabajta pesama radi "autorskih prava" je neke ljude trajno izbacila iz mikstejp igre a neke naterala da pribegnu potpuno originalnom, prethodno neizbačenom materijalu. Pogodite koji reper je ovde profitirao najviše imajući spremne i bitove i tekstove?



Iako i on i Lil Wayne dolaze iz istog okruženja ekonomijom i rasizmom urušenog američkog juga gde crna radnička klasa nije mogla apsolutno više ništa sem sporta, kreka i mikstejpova, persona Guči Mejna je nedvosmisleno više ostala bliža uličnoj priči, uličicama i ćoškovima Atlante gde u pesmi "Frowney Face" kaže "Two tear drops under my eye because I wish some days I could cry / But to lose my self-respect my nigga I would rather die" i gde jednim udarcem odbacuje čitavo tekstualno nasleđe rep tekstopisaca baziranom na neutoljivom iskazivanju neke "životne tuge" koje misle da samo oni mogu da osete i predstave. Gučijeva priča je zasnovana na nepomirljivom sukobu sa širim društvom, sve do i uključujući američki zatvorski sistem, društvo u kojem si primoran da "imaš i stičeš" ali isto tako da se "nikad ne razbacuješ time", društvo u kojem si primoran da "nešto pametno kažeš", da "se obratiš" itd.

Danas kada je on u zatvoru ranjivost njegove pozicije u rep kanonu dokazuje zašto više nego ikad ideja Brick Squada mora biti zastupana. Nema sumnje da je "savršenstvo" i "izuzetnost" ono što intrigira i privlači ka repu mnoge usputne prolaznike i, igrom namernih slučajeva, oni su ti koji završe pišući rep antologije. Rep antologije gde je rep manje umetnost a više sport, oblast gde statistike o prodaji albuma ili upoređivanje "fonda reči" (!) među reperima odnose prevagu u odnosu na neke druge rasprave.
Razumeti Gučijev značaj znači malo se pomeriti od tih merenja i upoređivanja. Naravno, čim se pomerimo od toga rizikujemo da nam neko kaže da "se previše bavimo nečim čega nema", "da on sam sebe ne bi razumeo na način na koji ga neko analizira i pridaje važnost", "da smo napisali stotine reči o nekome ko nije utrošio trećinu tog vremena sam pišući ono što piše" itd.

Razlog zašto se o Gučiju pisalo i pisaće se ima veze sa njegovim radom - njegov uticaj je preširok, reakcije podeljene do tačke pucanja a opet način njegovog rada je istorijski unikatan, kao i odnos prema fanovima. Iako su brojke prodaje njegovih albuma za poštovanje, nema sumnje da nisu pipnule Waynea, Drakea, Eminema ili Jay Z-a. Takođe, neko može da kaže da je to samo "muzika za loženje" (turn up music), ignorišući činjenicu pod 1 - da je to prva i osnovna suština repa, pod 2 - da je vrlo malo repera koji sklapaju i "loženje" i tekstualnu snagu izraza, a da je Guči Mejn jedan od retkih koji se nalazi u tom preklopu. Tu možemo i da ubacimo činjenicu da je "naložiti" nekog drugog ko vas ne zna putem audio zapisa umetnost sama po sebi, ali o tome nekom drugom prilikom, možda.




U skorije vreme (zadnje 3 godine, recimo), Guči Mejnov katalog svakako opada u selekciji, dakle kvalitetu. Kao čovek koji je imao sumanutu radnu etiku dok nije otišao u zatvor (u proseku - jedna pesma dnevno koja se snimila), nije čudo što on može da napada tržište muzike sve i da u zatvoru bude još 4 godine. Priča se o nekoj sumi od 1000 pesama koje leže neobjavljene na hard-diskovima studija, i tu pričamo o snimcima nastalim u periodu kada je stasavao pokret koji je on (uz Brick Squad) izneo na leđima, pokret "New Atlanta"; gde polako vodeću ulogu preuzimaju oni koji su uz Guči Mejna rasli i kojima je Guči Mejn pružio prvu muzičku ruku i prodor u surov svet pop industrije.
Takođe, sve ovo nije bilo bez cene - Guči Mejn je tokom 2013. imao nervni slom i to uz Twitter gde je u toku jedne večeri zapalio internet u jednoj očiglednoj kokainskoj serenadi koja se završila hapšenjem par dana kasnije i hospitalizacijom.

Dok čekamo da vidimo rasplet sa tekućom zatvorskom kaznom i eventualni nastavak karijere van zatvora, treba zaključiti sa tim da je čovek sa civilnim imenom Radric Davis duboko zadužio onaj deo slušalaca i poštovalaca repa koji je u repu uvek više vrednovao "dnevnu dozu ludila i bahatosti", ali i ništa manje razumevanja kolektivnog značaja činjenice da kroz pravog emsija priča najmanje hiljadu ljudi. 
Rep muzika ne završava na rečima i jeziku, tu zapravo tek počinje.






Where we come from niggas die young, 
a nigga truly blessed if he turn 21
Ill neva turn my back on my niggas from da Crest, 

6 коментара:

Анониман је рекао...

Odlican tekst, ocekujem da pisete o ovom novom pokretu bombe devedesetih, kao i o domacem novom zvuku.

Анониман је рекао...

Lefte picko si ziv??
Jos se lozis na ove pizdarije
E kad se setim rad i vizije

Pozdrav od tvog starog druga jetija

xaxxaxx

Dragan је рекао...

Odličan!

Dragan је рекао...

Odličan!

Unknown је рекао...

Dobar dan.Za ovu zenu je dovoljno reci par reci. Prava pomoc,sigurni efekat ,definitivno smisao njenom zivotu je da pomognem drugima,i dan danas u kontaktu,prijatelj,savet i pomoc u svakom trenutku. Evo skoro godinu dana od kako sam joj se javila i kako mi je pomogla (vratila decka kojim sam sada u braku) kako je rekla tako je i bilo .Nije trenutna pomoc evo i dalje traje isto kao sto je prvog dana. Nista vise od toga necu reci. U ostalom se sami uverite. Viber
+381 60 30 01 161

Unknown је рекао...

Dobar dan.Za ovu zenu je dovoljno reci par reci. Prava pomoc,sigurni efekat ,definitivno smisao njenom zivotu je da pomognem drugima,i dan danas u kontaktu,prijatelj,savet i pomoc u svakom trenutku. Evo skoro godinu dana od kako sam joj se javila i kako mi je pomogla (vratila decka kojim sam sada u braku) kako je rekla tako je i bilo .Nije trenutna pomoc evo i dalje traje isto kao sto je prvog dana. Nista vise od toga necu reci. U ostalom se sami uverite. Viber
+381 60 30 01 161