Пратиоци

понедељак, 6. јун 2011.

Šta znači srpski nacionalizam u domaćoj muzici ulice - od BS-a do Monogamije i Marlon Brutala

E, sada škakljive teme dolaze na dnevni red istorije. Rep i nacionalizam, nacionalizam i Balkan, rep i Balkan, eto to je gore, beljo.


Pođimo od moje omiljene teze da je rep muzika ulice. To znači da rep prenosi ono što se dešava, misli i oseća na ulici, ono što se vrednuje i prezire na ulici. To je lepo, to je slatko, to je baš dobro i tako treba da ostane.

Srpska ulica je kao i srpska istorija jedna turbulentna i luda stvar puna cik-cakova. Objašnjivih svakako, ali ne na prvi pogled.

Šta bi to bilo „srpska ulica“ ? Pa, to bi bio onaj deo društva koji je negde još od sredine pedesetih živeo na društvenim i legalnim marginama - jedan skrajnut i izolovan segment uličara, niskokvalifikovanih radnika, švercera,  obesnih omladinaca, šibicara, sitnih lopova, taksista, automehaničara itd. Taj sloj je retko bio dostupan očima šire javnosti, tek s vremena na vreme bi došao u neki fokus, uglavnom nekim neslavnim primerom. Titoistički režim je ovaj sloj ljudi doživljavao kao „sramotu socijalističkog društva“, i o njemu i njegovoj kulturi se malo znalo sve do jugoslovenskog „crnog talasa“ - linkčina. Prosto, Titov režim nije nikako voleo da se neko našika i pravi haos, kao što to ne voli nijedan državni režim.

No, kroz „crni talas“ i film Jovana Jovanovića „Mlad i zdrav kao ruža“, videli smo da je Služba Državne bezbednosti negde u drugoj polovini ’60-ih došla na genijalnu ideju kako da se ratosilja najagresivnijeg dela ovog sloja. Poslali su ih na zapad, da jure sve neprijatelje države – četnike, ustaše, albanske separatiste, ruske agente i sve ostale koje je Titov režim označio kao neprijatelje jugoslovenske socijalističke zajednice. Nabavljani su im pasoši, novac i pravna zaštita, kao i sloboda da tamo na zapadu rade šta hoće sve dok skidaju mete koje im se povere. Mnogi beogradski „problematični momci“ našli su svoju sreću u ovom aranžmanu i na ovaj način, Beograd dobija svoju prvu kriminalnu elitu, iako u dijaspori. Takođe, treba pomenuti da je u ovim pričama učestvovao i izvestan broj ljudi sa Kosova, Bosne i Hrvatske, ali je jezgro činilo tadašnje beogradsko podzemlje. SFRJ 1966. otvara granice i pušta veliki broj svojih građana u „Gast-Arbeit“ vode. Destinacije su bile dominantno Italija (kao odskočna daska), Austrija, Nemačka i Švajcarska. Zajedno sa njima, kreću i domaći momci u potragu za državnim neprijateljima nominalno, a faktički za novcem i prestižom. Ubrzo, strane policije imaju velikih problema sa njima jer se pljačkaju zlatare, banke, vrše se ucene. Vremenom kreće reket gastarbajtera koji su imali lokale na zapadu, kao i trgovina kolima i organizovanje prostitucije. Italija je zbog geografske bliskosti bila omiljena destinacija ljudi koji su ili napuštali SFRJ jer su nešto sjebali u državi, ili su poslati tamo da rade za državu i partiju.

Zašto je sve ovo važno za priču ? Pa možda i nije, ali je zanimljivo. Poenta koju hoću da napravim jeste da se dobar deo tih ljudi koji su napustili zemlju u nameri da na zapadu okuse čari kapitalističkog života i da žive taj rep život – okrenuo konzervativnom nacionalizmu, bez obzira što je pomenuti dobar deo bio angažovan da ubija upravo viđenije ljude četničke emigracije. Verovatno ima smisla u tim pričama da je Služba hrvatske krimose slala na četnike, a srpske na ustaše i na jedan deo albanskih separatista, da ne bi slučajno došlo do neke nacionalne samilosti. Doduše, sve i da je tako, luda je to situacija u kojoj vas vaša socijalistička država „izveze“ na zapad, da vam pasoš, zaštitu, slobodu da radite skoro bilo šta i vi jurite neke srpske ekstremne nacionaliste dok i sami postajete srpski nacionalista, u međuvremenu. Ili ste pak, u startu i bili izvezeni kao srpski ili hrvatski nacionalista, mada nije se postavljalo pitanje sve dok ste radili ono što se očekivalo. Dobar deo srpskih kriminalaca na zapadu (pre svega u Milanu, Minhenu i Parizu) pravi i kontakte sa tamošnjim četničkim emigrantima koji su, za svoj račun, bili u poslu falsifikovanja pasoša, čekova, kreditnih kartica itd. To je bio početak jednog pomalo neprincipijalnog, ali zanimljivog spoja savremene srpske kriminalne kulture u italijanskim odelima, kohibom u ustima i crnkinjama pod rukom sa idejama 19. veka koje su spominjale neku monarhiju, kralja, veliku Srbiju itd.

U tom smislu, ubedljivo najdalje je otišao nedavno počivši Boško Radonjić, sin čoveka koga su partizani streljali tokom II sv. rata kao četničkog vojnika. On je uspeo preko Milovana Đorića, tadašnjeg fudbalera Crvene Zvezde, da se dokopa Graca u Austriji, a odatle da zabode Ameriku, gde su ga čekali skoro svi viđeniji četnici. Pristupio je organizaciji SOPO (Srpski Odbrambeni Pokret Otadžbina), a ovakvih pokreta je među četničkom i ustaškom emigracijom bilo mali milion. Tamo su planirali kako da obore SFRJ i kako da ubiju Tita, a sa druge strane obaveštajne strukture SFRJ su im slale domaće krimose da ih rešavaju. Istini za volju, gdin Radonjić je bio preteška meta zbog veza sa irskom mafijom u Njujorku, kao i zbog tesnih veza sa porodicom Gambino. Po izbijanju rata na tlu bivše Jugoslavije, svi ti odmetnuti nacionalisti zatrpavaju Hrvatsku i Srbiju, među njima svakako i Radonjić. Postao je blizak prijatelj sa Radovanom Karadžićem, kao i sa šefom DB-a Savezne Republike Jugoslavije, Jovicom Stanišićem. Sredinom osamdesetih je u centru Beograda ovaj Pravoslavni Don otvorio kultni kafić „Lotos“, prema nekim rečima, jedan od prvih striptiz barova u Beogradu. Tu su blejale dosta jake face voždovačkog ganga, koje je Radonjić usmeravao ka Vuku Draškoviću i Srpskom Pokretu Obnove. Dosta transporta ukradenih kola i droge je dogovoreno upravo ovde, kao i formiranje Srpske Garde, na čijem čelu su bili Đorđe Božović Giška, Branislav Matić Beli i Zvonko Osmajlić, koji su bili i telohranitelji Vuka Draškovića. Aleksandar Knežević Knele, omiljena ličnost beogradskog podzemlja, bio je pulen ovih ljudi. U tim previranjima 1990-1991, dešavale su se takvi prelomi, koje i mnogo bolje obavešteni ljudi ne mogu da rastumače. Veze kriminala, tajne i javne policije Slobodana Miloševića i krimo-četničke emigracije su bile napete do pucanja, tako da i pored toga što su zajedno učestvovali u ratovanju na teritoriji ex-YU (svako za svoj cilj) – nameštaljke na ovim relacijama su bile svakodnevne.

Druga bitna stavka u ovom mozaiku je uloga navijača Crvene Zvezde, grupe „Delije Sever“. Iako nominalno nastaju 7. januara 1989., navijači Crvene Zvezde postoje kao organizovana huliganska (ne koristim ovo pežorativno, već opisno) grupa od sredine ’80-ih. Na severnu tribinu je otišao ogroman broj likova iz radničke klase koji prosto nije znao šta da radi sa svojim životom u državi kojoj je brzo isticalo vreme i koja je bila izjedana ekonomskim i političkim previranjima. Tražili su smisao životu i našli ga u nabadanju, piću, duvanju, navijanju i neobaveznom seksu. Gradski klasik, reklo bi se. Ideja o formiranju ekstremnije i luđe ekipe na severnom stajanju Zvezdinog stadiona morala je doći od ljudi koji su imali prilike da vide to u Italiji i Engleskoj, dakle koji su često putovali. Bastion i jezgro Severa skoro već 25 godina je Senjak, beogradski kraj koji je kombinacija blokova građenih za radničku klasu nakon 1950. i rezidencijalnih kuća uglednih porodica, sa korenima u predratnom Beogradu. Odavno postoje nepotvrđene priče da je koren „ultras“ mentaliteta Severa bio među sinovima visokih činovnika SFRJ koji su živeli na Senjaku i koji su, za razliku od svojih očeva, svoju budućnost videli u srpskom nacionalizmu. Smatrali su da tada pokojnog druga Tita ljudi lažu, da Srbi vole đenerala Dražu. Istovremeno, pušio se marokanski hašiš koji se nabavljao u Italiji i valjdao dalje, uz garderobu i ostale sitnice. Biti navijač tada, tokom ranih osamdesetih, značilo je biti u najupućenijim gradskim pričama, često povezanih sa podzemljem, uz skoro obavezan flert sa četništvom. Četništvo koje se tada doživljavalo kao nešto „opasno i subverzivno“, suprotstavljeno zvaničnom jugoslovenskom režimu koji je, prema njihovom stavu, bio "antisrpski". Nakon što je bilo jasno da je samo pitanje meseca kad će cela zemlja otići do kurca, Miloševićev režim je sve vreme pokušavao da manipuliše ovim osećanjima, jer, u krajnoj liniji, imali su isti krajnji cilj - rešiti srpsko nacionalno pitanje na račun okolnih nacija.
Incidenti sa SFRJ policijom bili su konstantni, a senka rata se polako približavala, tako da su sve nacionalističke opcije željno vrebale mlade huligane Beograda, Zagreba, Splita i Sarajeva i obećavale „veliku budućnost“ nakon poraza neprijatelja. Pokušavajući da predupredi neke događaje, srpska Služba jedno vreme pokušava na Sever da ugura Željka Ražnatovića Arkana, ali se čini da Arkan nije imao previše afiniteta prema navijačkoj svakodnevnici. Solidan deo ove garniture sa Severa poginuo je u ludilu raspada Jugoslavije, što je bio slučaj sa mnogim uličnim legendama širom bivše Jugoslavije, bez obzira na koga su pucali.

Ovo je taj neki mali uvod bitan za temu uloge nacionalizma i konzervativnih uverenja na srpskoj ulici.


****************************************************


Rep, kao muzika obojene omladine američkih getoa, u svojim zlatnim godinama jeste imao uplive ideja crnačkog nacionalizma. To je lako razumljivo, budući da se rep u dosta slučajeva bavio nikakvim položajem u kojem se obojeni ljudi u Americi nalaze vekovima i od sredine ’60-ih, oni se na razne načine trude da okončaju tiraniju belog kapitalizma nad sobom samima. Chuck D, Ice T, Tragedy Khadafi, Ice Cube, MC Ren su samo najpoznatija imena koja su u periodu od 1988-1993 doticala ideje koje je Partija Crnih Pantera iznela krajem ’60-ih, a ticala su se oslobođenja crnog čoveka od dominacije ekonomije Amerike belih bogataša.

Taj vremenski raspon je i na našem delu Evrope koji zovemo Balkan, videli smo, bio jako turbulentno vreme. Za ortake koji imaju obojenu kožu, to je bilo vreme kulturnog i političkog ustanka protiv rasizma američke vladajuće klase, vreme kada je borba protiv aparthejda u Južnoj Africi bila u zenitu, vreme kad je američka policija bila u totalnom ratu sa omladinom ulice i gde su izveštaji o maltretiranjima i iživljavanjima policajaca iskrsavali na svaka tri meseca. Nacija Islama, organizacija koja je još od ’60-ih godina unutar pokreta za političko oslobođenje i uzdizanje crne populacije, tada je imala veliki povratak i njihov ministar, Louis Farrakhan, bio je obožavana figura među mladom, crnom gradskom populacijom.

Međutim, crni nacionalizam (možda najbolje oličen kroz rad grupe Public Enemy) bio je politička tradicija koja je bila naprednija od varijante koja se rabila na Balkanu i koja u Srbiji svoje najočiglednije i najprepoznatljivije otelotvorenje dobija kroz rad grupe Beogradski Sindikat, koja je formirana 1999. Srpski ulični (da kažemo navijački) nacionalizam tada je bio osoben miks mržnje prema vladavini Slobodana Miloševića i njegovoj policiji, okolnim narodima, Evropskoj Uniji i kafanskog antikomunizma, uz obilato korišćenje lakih opijata i alkohola. Beogradski Sindikat je na ovaj već eksplozivan spoj dodao i rep kulturu američkog geta, time se dobila celina koja je jako teško mogla da bude prohodno analizirana. Beogradski Sindikat, neosporno popularna grupa, je požnjela, u suštini, sve ono što je krenulo da se seje srpskoj omladini sve od sredine osamdesetih, čak i za vreme SFRJ: osećaj nacionalne ugroženosti, pretnje nestankom, pretnje ponovnim okupacijama, dok je tokom devedesetih i ratova na toj teritoriji cela ta paranoja počela da biva sve jača. U celom tom bunilu, kao krajnja alternativa se neminovno nametalo to da "mi", Srbi, moramo naći sabornost kroz vraćanje pravoslavnoj tradiciji (!?) i da tu tražimo nekakav način za prevazilaženje ogromnih društvenih problema u kojima se nalazimo. Naravno, nije to bio slučaj samo u Srbiji, sve to se dešavalo i u Hrvatskoj, kao i u Bosni. I u sve tri države smo u nekom momentu imali taj mali paradoks da se na rep kulturu kaleme sadržaji koji su, suštinski, ideje nekih vremena za koje se verovalo da su davno iza nas, a to su ideje političke dominacije jedne nacije nad drugom, nekog etničkog prvenstva jedne nacije nad drugom, pozivanje na srednjevekovno pravo itd.

Takođe, svojim inteligentnijim ili manje inteligentnijim kritikama nove političko-ekonomske elite (post petooktobarske), Sindikat ubira podršku svih slojeva stanovništva koji su se našli na udaru politika koje sprovode DSS i DS, naizmenično. To je bilo sigurno preko 70% populacije u Srbiji i u momentu kada niko nije dovodio u pitanje procese koji se odigravaju u Srbiji, Sindikat je bio svojevrstan glas običnog čoveka u Srbiji, što je razumljivo i nije nužno loše. No, ono što jeste nedvosmisleno loše jeste što se politička papazjanija Beogradskog Sindikata (koja ide od ultradesnog konzervativizma do ultralevih pozivanja na obračun bombaškim napadima i otmicama) nametnula kao dominantno političko stanovište prosečnog srpskog lika sa ulice. Sindikat zapravo sve sem prezira prema okolnim narodima i prema domaćoj kulturi devedesetih – maskira u neke apstraktne nejasne fraze koje mogu da znače bilo šta. „Ni levo ni desno, već pravo u meso“, „Samo zdravi u glavi protiv sistema“ – to su poruke koje u političkom delirijumu u kojem je Srbija već 20 i jače godina doslovno ne znače ništa. Ni šta je to što nije ni levo, ni desno, ni šta znači biti „zdrav u glavi“, ni protiv kog „sistema“. Onda se tu obavezno proturi starobeogradska, gospodska kritika novobogataša, dizelaša, sponzoruša, lascivno obučenih klinki itd. Pa se onda stvar obrne još jednom na ludilo, tako što se ti isti kritikovani dizelaši dozivaju kroz pesme „Alal vera“ i njima se odaje počast kao nekim „poslednjim beogradskim boemima“ - iako sama dizel kultura ne može biti dalje od bilo kakve priče o boemiji itd (i ovo kažem pohvalno, ne kritikujuće). U suštini, u stavovima BS-a ima toliko nelogičnosti i nestalnosti jednog stava sa drugim, da bi jedan poseban tekst mogao samo o tome da se napiše, ali ovde smo ipak radi ovog čeonog i temeljnog, a to je – nacionalizam. To, i da li „ni desno“ znači otići u Rusiju, biti gost ultradesničarske grupe i na koncertu (u nečemu što je nekakav protofašistički, kafanski patos omamljen mirisom kanabisa), urlati „Ubij Šiptara“ i svemu tome pridati viši smisao ? Njegovo visočanstvo Haile Selasije se okrenulo u grobu.

Onaj deo teksta gore koji se odnosio na neku vezu srpskog emigrantskog podzemlja i nacionalističkih sentimenata je imao za cilj da pokaže da taj kontekst spoja ulične kulture sa religioznim podlogama postoji, pa postoji. Italijanska mafija je do guše u katolicizmu, kao što je i poveći broj crnih gangstera u Americi u nekoj od protestantskih tradicija ili u islamu, u krajnjoj liniji. Veza između prestupništva, kriminala sa jedne strane i religioznosti, sa druge – stari je paradoks, ali objašnjiv. Ljudi sa ulice su se odrekli bilo kakvog morala, bilo kakve moralnosti i načela – usvojili su načelo sopstvenog zadovoljstva i moći. To je nespojivo sa idejom bilo kakve religioznosti, života u vrlini, služenja bogu itd. Ipak, takav životni izbor vrši u nekim ljudima jak pritisak na savest koja pošto-poto želi da nađe nekakav okvir, smisao, poentu; neki sistem u kojem će postupci imati viši smisao. A šta je bolje za tu svrhu nego vera u najapstraktnije nešto, vera u boga ? A kada stvari dovedemo na lokalni, balkanski nivo – istorija je uglavnom pisala scenarije u kome su balkanski narodi trebili jedni druge upravo na osnovu toga kojem se bogu mole.


Tu dolazimo do one luđe i brže gengsta-pravoslavne priče oličene kroz likove Miloša Bobića Monogamije i Vukašina Jasnića poznatijeg kao Marlon Brutal. Iako se po definiciji protivim etničkom nacionalizmu bilo koje vrste, moram priznati da su mi ova dva emsija jako draža od Beogradskog Sindikata. Između BS-a i druga dva emsija postoji sličnost, a to je to da svi rade rep koji je snažno inspirisan određenim nacionalističkim nabojem. Međutim, BS nikad nije izneo tu pomalo šizofreničnu poziciju Gangsterskog Dizel-Pravoslavlja koje je obučeno u Armani i ima kokainski pogon - do kraja. Načeo ju je malkice u „Alal veri“, ali to je bio izuzetak koji je potvrdio pravilo da je BS ipak jedna skupina ljudi na čijem čelu su advokat i diplomirani ekonomista. Dakle, građani više ne tako mladi koji ipak imaju aspiraciju ka prodoru u srednju klasu, ka poziciji konzervativnog intelektualca koji u Moskvi može da dozvoli sebi da se malo „odvrne“, ali u Beogradu šalje poruke „samokontrole“ omladincima itd itd. Kod Monogamije i Marlona to, pak, ne postoji – sve te količine ludila koje se talože na srpskoj ulici još od dana prvih pljački po Milanu se ovde istovaruju pravo na glavu. Monogamija je spreman da to dizel-pravoslavlje izvede do sabijajuće suštine kroz tako jake stihove kao što su „Srbija do Tokija, po nosu se udri“ (što je jedna od najjačih stvari koje sam u životu čuo, i u svom i u vašem), kao i „put moj ne mogu da shvate, samo bog me shvata brate, sudbina mi takva da problemi mene prate“. U suštini, svako ko se iole bavio principima hrišćanstva, shvata koliko ovde nema ni „h“ od hrišćanstva, jer imate emsija koji u potezu, od boga kojem treba da služi, dolazi do pozicije u kojem bog njega treba da shvati (!) u svim njegovim grešnim akcijanjima – „svaka rava zove, svaka rava želi da pogine na kari pravog srpskog četniksa“. Koliko je smrt prostitutke na kurcu „pravog srpskog četniksa“ u duhu hrišćanstva, ostaviću na savest čitaocu da sudi. A ovo je samo jedan primer u diskografiji čoveka koji ima 2 albuma koji su puni ovog balkanskog amfetamin-derta koji onoliko koliko uživa u ženama „niskog morala“ – toliko ih i prezire. Ovde sistem patrijarhalnog odgoja u hrišćanskoj tradiciji puca po svim šavovima pred katarzičnim naletom brzine u nosu, brzine ulice, uživanja u napetosti i želje da se svaki sekund života živi kao poslednji i dosledno – kada se puca, puca se do kraja, kada se drogira - drogira se do nesvesti, kada se šara - šara se čitavo telo. „U nosu lajna bela, u kosi kilo gela, ispod majice pancir, na ruci tet mi seva – svakoj ravi lajna žuta meni lajna bela, bolje imaš ćerku kurvu nego sina kera“ – u ovoj brilijantnoj liniji se čak kao manje zlo tretira imati prostitutku u kući, nego policajca, čuvara javnog reda – što je još jedan šut u vrata bogougodnog poretka. Šta reći tu sem koristiti se Monogamijinim rečima „oprosti mi bože – pakao me čeka“.

Ako ovako postavimo perspektivu, ne čudi zašto BS ne sluša nijedan Hrvat, a skroz carski je momenat bio upad nekog Hrvata na klip za „Koji kurac barbike“ gde je post bio tipa „rispekt za Monogamiju, i mi cro people ga volimo, ali mnogo brije na četništvo xD“. Taj komentar je imao oko 90 lajkova, očigledno i samih „cro people“ u čije ime je govorio taj lik, a i domaće bagre koja je ispoštovala što su „rivali“ prepoznali to sirovo ludilo Monogamije. A o tome pričamo, i slična je stvar sa Marlonom. Marlon Brutal i Monogamija dele to što je kulturna pozadina obojice formirana kroz bleju sa dizel ekipama Severa, činjenicom koja je više puta naglašena od obojice u svojim pesmama. Dok je ekipa u kojoj je bio BS blejala na Trgu tokom devedesetih, izigravala repere i hejtovala dizel fazon i dens, Marlon kaže „da blok smrdi na nasilje od 96-e“ i da je on „nije rastao s reperima, nego s dizelašima“. Ova linija je mnogo bitnija nego što deluje na prvi pogled, jer i dan danas je svakom ko je iole slobodan od predrasuda prema dizel kulturi jasno da je jači Rep provod na nekom splavu uz dens i narodnjake, nego mahom sterilna atmosfera rep žurki gde ljudi uglavnom ni ne igraju, već poziraju u New Era kačketima, Adidas trenerkama i pričaju gde su nabavili svoje nove retro džordanke. Čast izuzecima. Činjenica jeste ta da je ulična kultura u totalu u Beogradu vrlo malo vezana za sam rep u strogom smislu – odavno je već u Beogradu uspostavljen kontinuitet rejva, gde je trens preživeo kao glavna struja cepanja amfetamina i rokanja do rane zore. Tu su i svakako huliganska kultura koja je u ofanzivi posebno od kasnih devedesetih, kao i koncerti Ace Lukasa, Džeja Ramadanovskog i Sinana Sakića koji su fešte same po sebi. Marlon Brutal je glas ove generacije likova koji su deca Beograda, navijanja, splavovskih i stadionskih incidenata, loženja na rep, dens, narodnjake i trens paralelno i čija svakodnevnica se svodi na pakovanje i prepakivanje, štekovanje, blejanje, fascinaciju patikama i šuškavcima, telefonima i konstantnim jurenjem adrenalina. Ili možda da i ovde upotrebim reči Monogamije koji je u maksimi „duvanje šmrkanje šetnja piće smaranje Porsche BMW 357 karanje“ sumirao čitavu suštinu gradske delikvencije, od one najniže, do one krupnije i ostvarenije.

Marlon Brutal je takođe slušan u Hrvatskoj i skoro me je ortak podsetio na temu koja je pokrenuta na (sada ugašenom)  hrvatskom rep portalu, Hip Hop Unity, i ticala se ovog emsija. Zanimljivo je bilo da su reakcije bile od onih uvređenih, građanskih „ma kako to da slušam, ma šta je ovo, četnička seljačina“ do likova koji su kapirali tvrdoću ovog srpskog izvoza. Neki manje, neki više, ali nisu dovodili u pitanje da je stav realan i da je Marlon kidač, što sve stoji.

E tu dolazimo do ključnog pitanja – kada emsi sme da vas uvredi, kada dozvolite emsiju da vas uvredi na osnovi prema kojoj se identifikujete: nacionalnoj, političkoj, seksualnoj ? Jedna od prvih dilema hip-hopa, velikih dilema je, šta to belci, posebno bele žene traže u mačo muzici crnih grubijana ? Šta to čini da belac peva tekstove uperene protiv svoje rase, ili da bela žena skakuće uz tekstove u kojima se navodi da jednom ako polude crna braća razne belkinje mogu da budu jebane ? Pa – realnost, prosto. Da biste to dozvolili, potrebno je da se toliko ložite na rep, na tu uličnu direktnost, drčnost, kurčevitost – da biste dozvolili emsiju koga slušate da vas, figurativno, pljune gde vas najviše boli. A to mesto „gde vas boli“, upravo su to ta mesta na kojima se rep puni snagom i na osnovu kojih greje srca. Ako vi kod te „bolne tačke“ prepoznate da neki emsi ima neki dosledan i jasan stav, vi ste spremni da ga čujete, pa makar išlo i protiv vaših ubeđenja o tome kako život treba da izgleda. To je kao kada Q Tip u kultnoj „Sucka Nigga“ poručuje crnačkim inetelektualcima koji se bune protiv toga da se getoizirani crnci međusobno oslovljavaju sa „nigger“ da on ne može drugačije, da je probao, ali da mu se usta krive kad to suzdržava i da „kreće da puca kao uzi“ (što je bila i povratna za zamerke oko čestog hvaljenja mlataranja oružjem). Iako po definiciji neko ko se ne deklariše kao pripadnik „genksta nacije“, Q Tip ne može da ono što je živeo tu i tada 1993. batali samo zato što mu je neko ko ne bleji na ulici rekao da na taj način "sjebava crnačko rasno dostojanstvo i daje loš primer omladini“. Na sličan način, Marlon Brutal kaže da su ga „stariji učili da mrzi Hrvate, i da svakom ko nije odavde jebe mater“. Možda to nekoga boli, možda boli mene, možda boli neke Hrvate, možda boli Borisa Tadića, ali ako pričamo o dominantnom stavu ulice, ovo je to. Ovo je sve ono čega ja mogu da se setim kada se razgovara o politici na ulici sa tim profilom ljudi. Ja ne odobravam taj stav, ali ga shvatam i verujem u to da, uz određene dodatke, iz tog stava može da izađe jak rep. Marčelo možda može da poziva na „nacionalnu toleranciju“, ali to je prazan vapaj za koji se jebe i ljudima na ulici u Beogradu i ljudima na ulici u Zagrebu. Taj vapaj je prazna priča, jednako kao i ona da će tenzije na Balkanu nestati ulaskom u Evropsku Uniju. Stoga više treba ceniti bolnu istinu jer je istina, nego pitku laž – jer je laž, Juice je još pre 5 godina konstatovao da „ništa se ovde promeniti neće“. Sa jednim drugim ortakom sam ne tako skoro baš pričao o tome kako sa takvim ljudima vi možete racionalno da diskutujete i da ih dovedete do situacije kad se i oni slože sa tim da ta konstantna, mahom iracionalna etnička mržnja nikad na Balkanu neće dovesti do mira koji uglavnom svi očekujemo, tipa „A znam matori, jasno je meni sve to, oko za oko i svi oslepe“. Uz obavezan dodatak „al’ matori znaš šta, jebem im bre mater malo“. Bojim se da neko ko nije sposoban da svari oba ova iskaza, neće moći da svari ulicu u celosti, a setimo se početka i teze o repu kao muzici ulice.

Ti širi hrvatski slušaoci će dopustiti da ih Monogamija i Marlon cepaju po nacionalnim osećanjima, jer znaju da zauzvrat dobijaju to čisto, nesečeno, nefilterovano beogradsko, dizel ludilo koje je spremno da ide do samouništenja, koje i sebe uračunava u tu adrenalinsko-hedonističku jednačinu ludila. Jednako kao što su srpski slušaoci nedugo nakon kraja rata u ex-YU intenzivno preslušavali hrvatski rep i grupe kao Tram 11, Nereda i Stoku, Bolesnu Braću, El Bahatija itd. Ja sam od svega toga samo preslušavao „Spremni za rat“ Nereda i Stoke (što mi je jedan od najjačih albuma na srpskohrvatskom jeziku) i nailazio na povremene prozivke za Srbe, ali bože moj, realno treba da prepozna realno.

Pošto se polako približavamo kraju, možda će se mnogi zapitati „pa čekaj, šta onda da radimo ?“. Pa ništa, do daljeg. Ako vam smeta da vas neko proziva na nacionalnom nivou, ne slušajte ga. Ako vam ne smeta, ustanovite kriterijume po kojem biste to dozvolili. Ja bi, recimo, ovom baji dozvolio to – molim ? Ovaj lik, ovakva mentalna struktura, ovaj stav može to sebi da dozvoli i da ja kažem „poštovanje bajo, ti si hc glava“. Ali neki hrvatski Boško Ćirković ili Feđa Dimović, teško.

To je pitanje ukusa i stila.

Za one naivnije koje bi postavili pitanje: „Ehej, a čekaj – zar nije hip-hop kultura univerzalna, zar ona ne poziva na međusobnu zabavu, ljubav i poštovanje ?“, rekao bih „da, ali ne nužno“.  U suštini, držao bih se toga da je „univerzalna“ – što se vidi iz toga što se određeni rep slušaoci iz Hrvatske mogu pronaći i izložiti na tekstove koje bi većina njihovih sugrađana označila kao „četnička govna“, što važi i za nas Srbe i hrvatski rep. Uostalom, život na Balkanu je dovoljno kompleksan da je sasvim moguće da imate klinca koji u nekim demonstracijama u Beogradu pali hrvatsku ambasadu, a u telefonu ima neku pesmu Tram 11 ili Nereda i Stoke. Kao što je i dovoljno kompleksan da imate masu likova na Fejsu danas koji okače sliku Ratka Mladića na profil sliku, izbace neku nacionalističku parolu, a već narednog minuta okače "No woman, no cry" od Bob Marleya i dogovaraju se sa ortacima kad i gde vare. Jebiga, izborite se s tim.
Takođe, držao bih se i „poštovanja“, poštovanja u smislu da možete da prepoznate nečiji tvrd stav, čak i ako vam kontrira, što se opet vidi iz primera datih gore. Naravno, samo ukoliko je tvrd i dosledan. Sve ostalo je nekvalifikovana, niska, nacionalistička provokacija.
A oni koji od repa očekuju ljubav, neka se vrate na Lord Finesse-a koji nam je odavno rekao „I'm ruthless, I'm not on that goody-goody tip - that shit played out with that Beat Street/Electric Boogie shit“. A jebiga, tačno je to.

Za one koje zanima kako bi se ove dve strane mogle izmiriti, podsetio bih na izmirenje Bloodsa i Cripsa 1992., kao i na našu domaću 1941. U proučavanju ovih okolnosti, leži i ključ toga kako bi mogli da dođemo do toga da ne želimo jedni drugima da jebemo mater, ali do tad – vidimo se u nekom boljem životu.

Oprosti mi bože, pakao me čeka.







p.s. 08. jun - Još jedna mala napomena, kada je već ovolika tema u pitanju, zanimljivo je primetiti kako većina srpskih kriminalaca rezonuje kada je u pitanju "nacionalna razlika". Naime, oni su odavno primetili da ako se budu odvajali od ostatka kriminalnih grupa na Balkanu na osnovu puke razlike u tome kojoj se rukom krste ili da li se krste - neće postići ništa. Kriminalne grupe na Balkanu su možda najbolji pokazatelj kako se etničke razlike prevazilaze zarad krupnijeg interesa, interesa novca. Tako srpska i hrvatska mafija sasvim dobro sarađuju i između sebe, i sa bosanskom. Primer ove saradnje je možda najbolje vidljiv u ubistvu Ive Pukanića, ali i u sakrivanju 'zemunskog klana'. Sa druge strane, cela balkanska trgovina heroinom bi stala da nema dobrih odnosa između srpske i albanske mafije, koje su dve ključne organizacije za Evropu u ovom biznisu. Kod kuće svi mogu da budu veliki nacionalisti i bogopoštujući građani, ali na delu zajedničkog interesa se sve te razlike ostavljaju po strani kao ometajuće.

Da li bi i ostatak balkanskih nacija mogao da nađe "zajednički interes" na osnovu kog bi faktički prevazišao etničko deljenje kroz jedan zajednički posao, ostaje da se vidi. Pre svega, to zavisi od prirode tog "zajedničkog posla" i da li bi njegov centar bio u Briselu ili ovde, u ovoj hedovima naparfemisanoj kasabi.

p.p.s. 8. jun, još jedan sjajan dodatak komentatora za koji smo procenili da se može dodati ovde:

"Kod Sindikata se (kako je lou benny primetio) radi o baš određenom vidu nacionalizma koji svoj identitet formira ne toliko prema drugim narodima uopšte, koliko kroz islamofobiju (što je prilično konkretno); a islamofobija je nekako šovinizam-of-choice srpske građanštine (i njenih političkih predstavnika: Đinđić, Protić, Čeda...); ta islamofobija, takođe, jasno markira ideološku liniju BS (Druga Srbija). Sa druge strane, Mono i Marlon, ma koliko neke njihove parole vuku poreklo iz šovinizma, nemaju tu vrstu refleksije u odnosu na input "sa ulice". Njihovi problemi su takođe drugačiji - dok BS brine korupcija, nezavisnost sudstva, pokvareni političari, i sl, Marlon Brutal ima mnogo neposrednije probleme (koje pre nego BS deli sa drugim "ljudima ulice"): policija, kombinacije, štekovi...
Sa jedne strane, BS pokušava da kontradikcije ulične ideologije reši kroz matricu druge Srbije, a u korist "normalne države", dok kod Monogamije i Marlona ne postoji takav pokušaj. Oni prosto te kontradikcije sprovode do slušalaca uz minimalna poetska doterivanja.
I možda je baš zbog te naivnosti i bezazlenosti (pa čak i subverzivnosti njihovog "nacionalizma" prema nacionalizmu druge Srbije [navedeno 'Srbija do Tokija po nosu se udri']) njihova linija prihvatjlivija emancipovanom slušaocu..."

недеља, 5. јун 2011.

Dupelizanje kao krunski problem domaćeg repa

Ovo će biti jedan kratak unos.

Otkad sam se priključio internet rep zajednici Srbije (a tome ima recimo peta godina, možda malo jače), sigurno do 2008. sam prošao barem 3 opsežne „Šta nije u redu sa srpskom rep scenom“ teme. I onda tu dođu svi i svako cepi po mišljenje, od nekog polukvalifikovanog do argumenata „ma ljudi su problem“. Lista faktora koja se tu navodila kao problem je toliko šarena da je suluda: Grand, Pink, lenja publika, organizatori koncerata, Cvija, dizelaši, RnB, Hrvati, klinci, Milorad Mišković, Tupakov ubica itd.

I stvarno ono, kad si prvi put u tom nekom ludilu, dovedeš sve u pitanje do trenutka kad se zapitaš „ima li nam puta“. A kad pogledaš iz drugačije perspektive, mi imamo jednu od najboljih evropskih scena. Najluđih i najživljih, gledano prema tome koliko klinaca, mladih ljudi to sluša i koliko pojedini izvođači imaju uticaja. Gledano i prema tome koliko kontroverze mogu da izazovu numere nekih izvođača, naš rep živi i što je najvažnije za sam rep – dobar deo živi na ulici, među klincima, na telefonima u parkovima dok se vari ili dok se ide u školu. Gledano i prema tome što su Ajs i građanin Miljenović otišli u VB, zatim učešće THCa, Juice-ova pobeda na Dvoru – što je najbolja potvrda ulaska u mejnstrim. Maloumnici koji na ove stvari odmahuju rukom „prodaje“, nemaju veze sa repom. Ako neko sluša rep i ne želi da se ta kultura i ti izvođači probijaju do što većeg broja ljudi, taj je neprijatelj hip-hop kulture. Ako je iz fazona da hoće da se loži na nešto što se dešava u malom i odabranom krugu ljudi, neka krene sad od septembra na Kolarac ili neka počne da sluša Elektrana.net.

Ima takođe nekog mizernog broja ljudi koji žale za tim kako naša scena ne može više da liči na američku, što je toliko besmislen prigovor da ne vidim čak ni kako bi neki kontraargument tome mogao da se započne, a da se istovremeno ne započne i ferkica. U svakom slučaju bi taj kontraargument bio fokusiran oko tema kupovne moći, tržišta, medija, izdavačkih kuća itd.





Što nas polako dovodi do suštine problema domaće scene, a to je – dupelizaštvo, prosto i jednostavno. Književni termini za ovo bi bili ulizištvo, licemernost, dvoličnost, neiskrenost – u svakom slučaju, kombinacije tih imenica.

Neću biti pajserko i reći „taj problem samo kod nas, samo kod Srba, takvi smo“. Gnušanje nad ovim pojavama postoji skoro otkad je rep počeo da se snima na trake, načelno su ovo osobine koje na ulici nisu nikako cenjene – tako da nije čudno što je rep preuzeo to gađenje. Crab-ass niggaz, bitch-ass niggaz, snakes, rats, pitaj kurac koliko ima termina za dvolične likove u crnom slengu. I ako ih ima, ima ih i kod nas i jedan koji mi pada na pamet je „priguzna muva“. Kool Keith je umeo da polovine albuma posveti ovom svakako važnom pitanju u muzičkim, ali i međuljudskim odnosima. Iskreno, ne znam da li postoji neko moralno načelo koje bi moglo biti važnije od toga da budeš iskren prema sebi, samim tim i prema drugima.

Mučno je gledati, mučno je trpeti zapravo sve ono što se može videti na ne tako velikom polju konkretno beogradskog repa. Sad kad stanem i razmislim, više ni ne mogu da se setim svih primera potpuno neprincipijelnih i nerealnih poteza i priča koje sam ili video sam, ili su došle iz prve ruke.

U suštini, sve se svodi na nemanje muda (iz bilo kog razloga) da nekom izvođaču kažete „e matori, sve je to dobro, ali ovo tvoje se meni ne sviđa, mislim da ne valja“. Ljudi zaboravljaju da imaju pravo na ovo. Ako uz to još date neke razložne argumente, onda vaš prigovor može biti i konstruktivan i ukoliko je pomenuti izvođač racionalna individua sposobna da podnese kritiku, to može i da joj koristi. Dakle, to je ta dupla korist – em vi niste ispali govno, em dotični emsi može da poradi na sebi i da u narednom pokušaju prevaziđe nešto što ga muči. No, ljudi izbegavaju da kažu ono što stvarno misle. Sa jedne strane, to što misle zaista kažu na dve ili tri lokacije, ali nikad autoru, ni po koju cenu. Vrlo često, autor oko sebe ima pet ili šest takvih ljudi (mahom poznanika) i kad se na to doda dvadeset nekih što veruju da je nečiji rep zaista dobar, onda imate sujetu koju ne možete da obuzdate. Onda snime jedan spot i dinge – sve ode u tri pizde materine, svi postanu veliki umetnici.

Tačno, lični kontakti su velika prepreka tome da budete iskreni prema nekome. Kao kad vašem dobrom prijatelju smrdi iz usta, pa vas je malo blam da mu kažete jer strahujete da će on pomisliti da ga vi mrzite. Ili kad vam riba loše puši i vi biste sve na svetu dali da ona počne malo više da se cima, ali kako da joj kažete, a da je ne rastužite, da joj bol ne pričinite ? Tu, očigledno, postoje samo dve solucije: normalna i iskrena ili nenormalna i pajserska. U slučaju ortaka, ili ćete se smeškati i ovog cara pustiti da mu smrdi iz usta i da tera ljude oko sebe, a da vi gledate sa strane dok vam se obraća, ili ćete mu reći da bi morao da poseti zubara. U slučaju ribe, reći ćete joj kako stoje stvari, pa ako je normalna i racionalna, poslušaće vas i biće vam svima dobro, ili ćete sve vreme dok vam puši razmišljati kako biste sve dali da dođe neka pornićarka i da to odradi kako treba, pa makar i umrli posle. Ali eto, nećete joj povrediti osećanja.

Tako je isto i sa vašim prijateljima, poznanicima emsijevima ili bitmejkerima, s tim što je malo kompleksnije. Kompleksnije jer je ovaj paradoks čest: vi imate sad nekog ortaka koji radi nešto, dal repuje, dal pravi matre. I družite se, zezate se, varite, sve super, ali ono što on radi kao muzičar se vama nikako ne sviđa. U međuvremenu, on može da stekne izvesnu slavu, izvesno prepoznavanje i šta onda da se radi ?  „On mi je ortak ___ godina, kako ja sad njemu da prebacim nešto što mu tako znači ?“. Pouka: budite iskreni što ranije, da se ne desi da vam ortak postane slavan i da vam kaže „Ma ko tebe jebe, mene ljudi slušaju“. U suštini, ona priča o carevom novom odelu se nije za džabe ispredala i stvarno je dosta poučna.

Ljudi misle, većinom, „bolje da mu ne kažem ništa, samo da podržavam kao car jer je tako svima najbolje. On se neće bedačiti, a ja ću biti pošteđen neprijatnosti i svi smo na dobitku, život je bre jedna velika zabava, zašto ga uništavati“.  Život nije zabava ukoliko vi nekome sa kim imate iole blizak kontakt ne govorite šta stvarno osećate i mislite, vi njega lažete i stvarate lažnu sliku. Takođe život nije zabava ukoliko kao princip ponašanja usvojite da ne smete da kritikujete bilo šta što radi neko koga iole poznajete, jer to uništava ličnost – ma koliko to neko skrajnuo u stranu.

Zbog svih ovih stvari imamo situacije da ljudi prete ljudima jer ih je neko kritikovao na njihovom YT klipu, da ljudi daju bitove ljudima koji im prozivaju ortake sa kojima bleje većinu vremena, da ljudi ne govore ljudima šta stvarno misle o njihovim bitovima, da ekipe nastupaju sa ekipama koje su prethodno ogovarali, da grupe idu kao predgrupe izvođačima koje inače ne slušaju, da se ljudi druže i blisko rade sa ljudima koji misle da je njihov omiljeni emsi majmun itd. Ova cela situacija stvara jednu tešku atmosferu hroničnog klimanja glavom i lupkanja po leđima gde najmanje postaje važno koliko je neko dobar stvarno, koliko je stvarno kidač, koliko zna, koliko može – a najvažnije postaje ogrebati se za mesto na flajeru, neki nebitni nastup, zajedničku sliku, mesto na nekom tejpu, oformiti neki mali klub svojih priguznih muva i naravno, nikom ne stati na rep. Ubrzo se stvori tu 10 malih primadona, lažno nahajpovanih, okruženih klimačima glava i onda se tako ide kroz karijericu. Eto kako se proizvode ispodprosečni emsijevi koji blokiraju prolaz realnom i sirovom talentu.

A koja je poenta repa koji nikom ne staje na rep ? Da li je to bezmuda, mutava, blentava, nebitna poenta, bez ikakvog stava i žara ? Reklo bi se da je tako.